Jasmina Luboder Leković
A zašto ne bit’ običan, voljet’ male stvari
Zašto svako mora biti glavni
Šta to lijepo ima obraz zakrpljen sa flekom
Zašto sa tugom gledam za čovjekom
Miladin Šobić, Džemper za vinograd
Zvjezdana prašina tu iza stihova.
Što se taloži u slovima.
U tom preplitanju svemira ostajemo ožiljak u vremenu.
Kao melodija savršena, što u tišini odjekuje.
Nosi tragove u očima, a svaki korak odzvanja kroz beskraj.
Prvi Ožiljak kroz sklad planeta u jednom koraku.
U tom skladu započinje nježno tkani đerdan slova.
Nizajući simfoniju u kojoj svaka nota vibrira u prostoru duše,
zarobljena u ogrlici stihova.
Iza stiha.
Stih.
Tišina i ti.
Dugo neizgovoreno, a opet svugdje prisutno. Poput zvijezde koja ne prestaje da sija, ali ne dozvoljava sebi da bude viđena.
Razapeti između mogućih krajeva, dvije pjesme se prepliću – Džemper za vinograd i Grad punog mjeseca.
Šobić i Goranović.
Pjesništvo oba autora ukazuje na bogatstvo unutarnjih svjetova, okrenutih introspekciji i duhovnoj dimenziji. Jedan jednostavan, drugi sa više odstojanja i apstraktan. Ne boje se otvoriti rane svojih misli, što njihovu poeziju čini eksplicitnom i neposrednom. Objedinjeni u pitanju identiteta kroz univerzalne tragove. Prolaznost, ljubav i prijateljstvo u njihovim tekstovima nisu samo estetske kategorije, već duboko filozofsko pitanje o prirodi postojanja i šta znači živjeti u svijetu koji se neprestano mijenja. U njihovim gradovima prošlost postaje kapija kroz koju se gledaju ne samo sjećanja, već i pitanja smisla tog sjećanja.
I svi ostali stihovi u bukvaru lirskog izraza, koje dva pjesnika iz jednog grada nose.
Kao kapljicu zore na ulice što znaju da sanjaju.
Svih nas koji prolazimo gradom i sve manje čitamo stare novine.
Svaka riječ je ćuprija između prošlih dana i nedostižnih vrijednosti.
U tom zagonetnom prostoru, gdje se pjesme stapaju u ritmu koraka.
Gdje iz ekrana izlazi sve više gluposti, a sve manje mi…
Kad prođemo gradom, sve su više puste ceste.
Ostaju tragovi onih što pišu i onih što čitaju poeziju koja živi.
Tu između bescarinskih zona.
Kako mirišu knjige dok smo svi bili jednom novembar.
Lako je uživati u vječnosti prateći vaše mjesečeve riječi.
Kada tinta prelijevaja beskrajni horizont,
simfonijom duše.
Laganim stihom u uglu osmijeha,
ulicom bezdana.
Hladnim sjenama u hramu ljubavi.
Grad na rubu snova,
u kojem se koraci čuju, ali rijetki ostavljaju trag.
Bezvremenost zarobljena u njedrima Hajle.
Pletemo džemper za petrificirane insane današnjice.
Ušuškajmo sebe u džemper za vinograd.
Na putu od kolijevke do epitafa, nosimo tabut kamenih snova.
Dok tamo negdje,
uz Kišu, mrak i ničiju pjesmu,
pletemo sunce – tebi, sebi, svima.
Rasuti u komade,
povezani mrežama.
Sebi i životu, tražimo smisao i lijek.
Da li smo umreženi, ili smo samo zapeli u mrežu?
Od druga do druga, od lajka do lajka.
Prolazi vijek.
Dok hodamo zaboravljenim ulicama gradova.
Ima li tih para za naše cijene?
Morali smo da se udaljimo
Da bismo se bolje upoznali.
Postojiš mojim sjećanjem.
I ne postojiš.
Osim nekim danima, satima tek.
Tišinom postojiš
Nekim ljudima.
I slikama zvijezda iz djetinjstva.
Onih zvijezda koje ne padaju,
Već idu naviše.
Jednom sam ti korake sve svoje dao.
Sad više nemam koraka da ti se vratim.
A ne znam ni kuda.
Pavle Goranović, Grad punog mjeseca
