Razgovor sa Resmijom Sutović Nissen, jednom od prvih sutkinja u Rožajama, započinje njenim sjećanjima iz djetinjstva. Uz smijeh koji odaje nostalgiju, dodaje da planira da se vrati i ostane tu, gdje je napravila svoje prve korake.
Ko je Resmija Sutović Nissen?
Resmija S. Nissen: Rođena sam u Rožajama 27. maja 1954. godine. Potičem iz poznatih i uglednih porodica, kako sa očeve, tako i sa majčine strane. Moj djed po ocu, Amiraga Sutović, bio je ugledan i čuven, dok je Iljazefendija Ćatović, djed po majci, bio profesor poznate Medrese u Skoplju. Tamo su rođeni moja mama i njen mlađi brat, Hilmija Ćatović. Moj daidža, rahmetli Hivzija Ćatović, osnivač je KPJ za Makedoniju u Skoplju, bio je proganjan od starog režima, zatvaran i učesnik NOR-a. Poginuo je 1945. godine u bitci za oslobođenje Berana, a jedna ulica u Rožajama i danas nosi njegovo ime.
Prvobitno, naša kuća nalazila se u blizini Vrtića “Boško Buha”, odakle imam najljepša sjećanja na djetinjstvo, igru i toplinu roditeljskog doma. U periodu kada je otac bio na školovanju u Beogradu, nas četvoro djece smo sa majkom boravili u Pazaru kod porodice moje majke. U Pazaru smo proveli izvjesno vrijeme, a onda se vraćamo u Rožaje, gdje smo nastavili skladan život.
Bili ste treća generacija Gimnazije “Panto Mališić”, isturenog odjeljenja beranske, a tada ivangradske gimnazije u Rožajama. Kakav je bio stav društva prema obrazovanju mladih djevojaka?
Resmija S. Nissen: Da, Gimnazija “Panto Mališić” je tada tek započela svoj rad u Rožajama. Imala je mnogo polaznica, i uopšte mladih žena koje su stremile obrazovanju. Formiranje tog isturenog odjeljenja Gimnazije “Panto Mališić” svakako je doprinijelo ekspanziji obrazovanja, naročito kada su u pitanju mlade djevojke. I ja nisam bila izuzetak, već sam bila samo jedna od mnogih. Moj otac je bio visoko obrazovan, pa sam uz njegovu ideju o obrazovanju i odrasla. U našoj porodici, obrazovanje se podrazumijevalo, kako za mog brata Rifka, tako i za nas tri sestre.
Studirali ste prava u Beogradu. Kakva su Vaša iskustva iz tih studentskih dana?
Resmija S. Nissen: Fakultet sam upisala 1973. godine. Kada iz malog grada dođete u veliku metropolu, gdje se stalno odvijaju važni društveni procesi, neizbježno je da i rastete. Tako sam i ja, uz fakultetsko obrazovanje, sticala vještine komunikacije i prepoznavanja društvenih fenomena. To mi je kasnije puno pomoglo u radu i omogućilo mi da ostvarim kvalitetan odnos sa mojim sugrađanima i šire. Beograd je tada bio divan grad, prepun mogućnosti, ali sam se u Rožaje rado vratila.
Nakon završetka studija zapošljavate se u Opštini, konkretno u službi za pružanje pravne pomoći. Ipak, odlučujete da idete dalje i polažete pravosudni ispit?
Resmija S. Nissen: Da, ovdje moram da pomenem svog oca, Asima. Vjerovatno je on još prije mene znao da je to funkcija koju mogu da obavljam. Biti sutkinja mi je u početku djelovalo pomalo zastrašujuće, jer odgovornost koju ta funkcija nosi je velika.
S jedne strane, trudite se da časno obavljate svoj posao, a s druge, nastojite da održavate dobre odnose sa ljudima, jer je Rožaje mali grad i svi se znamo. Funkcije su prolazne, a ako ih koristimo da bismo stekli korist za sebe, onda ne samo da smo pali na testu, već smo učinili štetu društvu u kojem živimo. Uvijek sam se trudila da se držim pravde i vjerovala sam da to ne može da bude greška. Nikada nisam doživjela neprijatnosti ili nesklad sa bilo kojom od svojih profesionalnih odluka. Vjerujem da me je to štitilo, postupajući od slučaja do slučaja.
Da li ste kao žena osjećali veću odgovornost na toj funkciji nego vaši kolege?
Resmija S. Nissen: Ne, iskreno, nisam. Kao što rekoh, kada se držite zakona, tada ste zaštićeni. Nikada nisam podnosila nikakve pritiske, niti su postojali. Tokom mog rada u Rožajama, samo se jednom desilo da mi je neko ponudio poklon, na šta sam oštro reagovala. Ljudi su me cijenili jer sam ja voljela svoj grad, poštovala ga i gajila tu ljubav prema njemu. Ovdje želim da istaknem zahvalnost svom ocu i cijeloj porodici, jer nikada, ali nikada nisu pokušavali da utiču na moj posao. Sigurna sam da je bilo pritisaka na njih, ali sam s te strane bila potpuno mirna. Radila sam u ime pravde i interesa društva, i dan-danas bih isto učinila.
Zatim napuštate Rožaje?
Resmija S. Nissen: Moje sestre su tada živjele i radile u Bosni i Hercegovini, i zbog toga sam odlučila da idem tamo kako bih im bila bliže. Međutim, mislim da to nije bila ispravna odluka. Ubrzo je počeo rat, a prije toga sam već pet godina u Bosni i Hercegovini bila sutkinja. No, osjećala sam da tamo nisam uspjela da ostvarim onu dublju povezanost koja bi tu zemlju učinila mojim domom. Kada je rat počeo, vratili smo se u Rožaje, gdje se takođe osjećala ratna klima, zbog čega sam ubrzo odlučila da idem u Evropu. Putovanje je bilo teško, naporno – počinjete iznova, ne znate jezik, morate da učite i tražite svoje mjesto pod suncem. Bio je to izuzetno težak period, ali sam uspjela. Učila sam danonoćno, prvo jezik, pa onda obrazovanje koje mi je omogućilo da postanem dio sistema te zemlje i da ostvarim svoj potencijal. Na kraju sam se zaposlila u policiji, odjeljenu za saobracaj, izricanje kazni za prekoračenje brzine, gdje sam bila i šef odjeljenja.
U Danskoj sam upoznala svog supruga. Sa njim sam izgradila stabilan život. Svakog ljeta boravimo ovdje u Rožajama. On voli da bude ovdje, voli prijateljski odnos ljudi i to kako ga prihvataju. Planiram da se vratim. Rožaje je oduvijek bilo dio mene i danas je, možda čak i više nego ikada. Ta veza nikada nije oslabila, već je samo postajala jača.
Šta biste poručili mladim djevojkama i ženama koje su na početku svoje karijere?
Resmija S. Nissen: Postoji mnogo faktora o kojima bi se moglo detaljno govoriti. Rožaje, kao i mnogi drugi djelovi svijeta, još uvijek imaju stereotipe kada su žene u pitanju. Međutim, važno je da ne dozvolite da vas to zaustavi u ostvarivanju svojih ambicija. Ako sam ja uspjela da dva puta iznova gradim svoj život, onda sigurno mogu i one ili oni. Ništa nije nemoguće. Naša tradicija je lijepa i topla, ali važno je prepoznati trenutak kada tradicija prestaje, a počinje kontrola nad ženom i njenim sposobnostima. Pustiti ženu da doprinosi svojim intelektualnim sposobnostima samo jača društvo u cjelini. I to ne mora biti u sukobu sa ulogom žene kao majke i supruge. Jer žena nikada neće zaboraviti svoje obaveze prema djeci ili suprugu. Zato budite jake, duhovno rastite i činite ovo naše društvo boljim.
Intervju je realizovan u okviru projekta “Unapređenje medijske pismenosti i medijskog izvještavanja o rodnoj ravnopravnosti” koji u partnerstvu realizuju NVU “IKRE” Rožaje i NVO “Mrav” Rožaje kao dio regionalnog projekta “Naši mediji”.
Projekat je podržan od strane Instituta za medije Crne Gore kao nacionalnog koordinatora, uz finansijsku podršku Evropske Unije i Ministarstva javne uprave
