Pišu: Doc. dr Mina Bulatović Mavrić
Jasmina Luboder Leković
Kad god se sjetim Bandžovog brda, ukaže mi se kao uzdignuta šaka zemlje, stegnuta od vjetrova sa Hajle i starinske prkosti. Na njenom vrhu, kao oko koje i dalje nadgleda dolinu, stoji Šabova kula, sama, ali nepokorena.
Čini se da vrijeme oko nje teče kao voda oko kamena koji je zapamtio više koraka i sudbina nego što ih se danas može izbrojati i preživjeti. Sve se mijenja putevi, krovovi, svaka ljudska građevina troši se i nestaje. A ona ostaje ista, kao da pripada nekom drugom, tvrđem svijetu.
Kad joj se približim, bilo stazom, sjećanjem ili pogledom, čini mi se da se neprimjetno i tiho primiče onima koji joj dolaze. U njenom kamenu ima nečega što doziva uspomene, kao da pomjera svoj hlad prema putniku. Ponekad se učini da se kamen nakrivi samo toliko da osluhne korake potomaka onih kojima je čuvala život i onih koji danas nose sjećanje na čovjeka koji nije pristajao na zulum.
Priča o Šabu Luboderu počinje davne 1907. godine, u vrijeme kad je snijeg bio dublji, ljudi bliži, a čast riječ od koje se živjelo. Kad su zime imale oštrinu koja je učila strpljenju, a ljudi držali do riječi kao do najdragocjenije baštine.
Bio je trgovac kojem su ruke više dijelile nego brojale. Na putu od Rožaja ka svakom selu bio je poznat po tome što nije prolazio pored tuđe brige. Kod njega su ljudi nalazili sigurnost kakvu ne može dati ni čovjek ni vlast, nego samo karakter. U ljudima je budio povjerenje koje danas, u ubrzanom svijetu, jedva prepoznajemo.
U teškim godinama Drugog svjetskog rata, kada su se mnoge zajednice suočavale sa strahom, neizvjesnošću i gubicima, Rožajci, Šabo Luboder i cijelo bratstvo pokazali su ono najvrednije što jedna sredina može imati, solidarnost. Godine 1943. kada su Bijelu Crkvu napale oružane bande i ostavile za sobom zgarišta, mrtve i rasute tragove zla, zločin je naišao na jedinstvenu osudu bošnjačkog stanovništva.
U tom nemilom događaju, dok je zemlja pod nogama još drhtala od nesreće, preživjele porodice dobile su zaštitu i sigurnost. Prihvaćene su i čuvane u Šabovoj kuli na Bandžovom brdu, sve dok nisu bile spremne da idu dalje. A onda ih je lično ispratio do Raške, kao da prati svoju porodicu.
„Tako se kovalo bratstvo i jedinstvo, dijeljen prostor u sobi i zalogaj na sofri i spasavali se ljudski životi“, zapisao je Zaim Azemović.
Poslije rata nastupilo je vrijeme kada se život lomio na sitnicama. Glad je ulazila u kuće kao nezvani gost, odnoseći prvo snagu, zatim hrabrost i, na kraju, dostojanstvo. To su bila najteža vremena za Rožaje i okolinu.
Tada je Šabo ponovo pokazao od čega je satkan od one tvrdoće koju u čovjeku oblikuju hladne, surove zime sa Hajle i bistre, brze vode Ibra, koje uče čovjeka kuda treba ići, pa makar put bio težak. Nosio je žito iz Kosova i drugih krajeva, na konjima, preko lijepe, ali surove Hajle.
U njegovoj kuli uvijek je bilo mjesta za putnike, prijatelje iz svih okolnih gradova, ugledne ljude koji su dolazili da ga posjete, ali i za one bez imena i imetka. Znao je ko je vrijedan povjerenja. Još bolje je znao ko nije.
Tako je živio velik, nenametljiv i nepokoran.
Zato je njegova smrt, u 45. godini, u Hotelu „Rožaje“, došla iznenada i prebrzo. Iza njega su ostala djeca, kula i bratstvo. A u njenom, i danas nepokorenom kamenu, stoji zapisano da čovjek ponekad može biti veći od vijeka u kojem je živio.
