Piše: Jasmina Luboder Leković

Neću pisati dugo…
U posljednje vrijeme često posmatram sebe i ljude oko sebe.
Sve jasnije shvatam da je ono što nas čini insanima upravo izbor.
Biram koga ću nositi u sebi kao mjeru ljudskosti.
Biram da mi uzori budu pravi insani. O njima ću i pisati.

Neki više nisu među nama, ali i dalje u meni bude borbu da ostanem čovjek.

Biram da pišem, stvaram i da se sjećam.

O majci Zadi, njenom sinu Hilmu i svoj njenoj djeci pisalo se i pisaće se. Kažu da je iz jedne šerpe, pored svojih unučadi, hranila svu komšijsku djecu. I danas se o tome govori s istom toplinom.

Hilmo, profesor matematike i dugogodišnji direktor rožajske Gimnazije, književnik. Ostao mi je u sjećanju po blagom izrazu lica i nježnom osmijehu.

I danas, dok mislima prolazim hodnicima Gimnazije, vidim njegov šešir i čujem blage riječi koje su umirivale, ali i usmjeravale.

Prije nekoliko godina, sasvim slučajno, zateknem se na izložbi njegovog brata, Ismeta. Čovjek kojeg prvi put vidim, a neka neobjašnjiva bliskost odmah postane prisutna. Kod nekih ljudi dobrota se prepoznaje na prvi pogled.

Jednog septembra, pred obilježavanje Dana grada u Rožajama, Gimnazija je imala nastup u Centru za kulturu. Hilmo, iako bolestan, iz bolesničke postelje davao je upute i brinuo se za svaki detalj, kako bi sve bilo dostojanstveno, kao što je uvijek radio.

U oktobru te jeseni otišao je na bolji svijet.

Ali takvi ljudi ne odlaze.

Oni ostaju, u našim uspomenama kao mjera ljudskosti.