Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Nedavno je iz štampe izašla zbirka poezije Braha Adrovića ,,Antiratne pjesme”, koja izlazi pred čitaoca otvoreno i bez uzdržanosti, u vremenu kada svijet ponovo tone u nasilje i kada se granice crtaju krvlju (bez stida i mjere). Već u prvom dodiru sa ovom poezijom ośeća se ono što je Breht nazvao mračnim vremenima, kada i sama istina mora tražiti način da preživi i kada riječ postaje posljednje utočište ljudskog dostojanstva. To nijesu vremena velikih iluzija, nego vremena u kojima se jasno vidi koliko čovjek može pasti, ali i koliko se još može oduprijeti tom padu. U XXI vijeku, dok ratovi razaraju Ukrajinu, dok se u Palestini svakodnevno broje mrtvi i dok nad Iranom stalno lebdi prijetnja novih sukoba, ova poezija dobija snagu koja prevazilazi književni okvir i ulazi u prostor savremene savjesti. Kao da se potvrđuje misao Valter Benjamina da istorija nije napredovanje nego (stvaranje) ruševina, pred kojima čovjek često stoji nijem i bez odgovora. Upravo protiv tog nijemog pristanka ustaje Adrovićev glas, ne kao ideologija nego kao potreba da se sačuva ono osnovno ośećaj za drugog čovjeka. Jer đe rat govori silom, pjesnik jedino može govoriti čovjekom i to je njegova jedina istinska moć.
On piše iznutra, iz mjesta đe se lično iskustvo sudara sa opštim zlom i đe više nema prostora za samozavaravanje. Njegov izraz je jednostavan, ljucki i ogoljen, bez patetike, ali vođen unutrašnjom snagom da se izgovori ono što boli i što se često prećutkuje. U tom tonu prepoznaje se pjesnička misao da će svijetu bez smisla jedini dostojan odgovor ostati čovjek i govoriti istinu bez uljepšavanja. Kod Adrovića ta istina nije filozofska konstrukcija, nego iskustvo koje se jasno se vidi (ali i proživljava) u svakoj rečenici. U toj potrebi ośeća se kontinuitet pjesnika kroz vijekove, koji su dizali glas protiv rata i njegovog besmisla, ne pristajući na ćutanje pred razaranjem čovjeka. Još od antičkih tragedija, preko srednjovjekovnih zapisa, pa do savremene književnosti, rat se uvijek vraća kao rana koja ne zarasta. Kao kod Tolstoja, istorija se i ovđee ne piše iz perspektive moći, nego iz perspektive stradanja, đe jedno ime nosi bol (ali i patnju) čitavog svijeta koji nestaje.
Ta etička linija najjasnije se otvara već u prvoj pjesmi, ,,Rat”, koja djeluje kao temeljni udar zbirke. Zlo se ne prikazuje kao izuzetak, nego kao stanje koje izbija iz čovjeka i širi se bez kontrole. „Niz glagola u prezentu ,,zlostavlja”, ,,pljačka”, ,,ubija”, ,,pali”, ,,ruši” ne funkcioniše samo kao nabrajanje, već kao ritmički mehanizam nasilja koji ukida vremensku distancu između događaja i čitaoca. Upotreba sadašnjeg vremena proizvodi efekat neposrednosti: rat se ne doživljava kao prošlost, nego kao trajno stanje koje se odvija pred nama. Time pjesma prelazi iz opisa u iskustvo čitalac više ne posmatra razaranje, nego ga jezički proživljava. U pjesmi ,,Čovjek i vijek” rat se prelama kroz dublju prizmu kroz odnos čovjeka i vremena. Ovđe više nema jednostavnog krivca, jer i čovjek i vijek pokazuju svoju slabost. Taj pad podśeća na Ničeovu slutnju da čovjek, kada izgubi unutrašnju mjeru, može postati nešto niže od onoga što jeste. Ipak, usred tog pada, javlja se uporno ponavljanje ljubavi, gotovo kao unutrašnji otpor (melanholiji i patnji) ali i kao pokušaj da se sačuva ono što još nije uništeno.
U pjesmi ,,Slušanje vijesti” rat se premješta iz prostora fronta u prostor jezika. Fragmentiran i kontradiktoran govor medija stvara ośećaj nesigurnosti, u kojem čitalac, poput subjekta pjesme, više ne može jasno razlikovati istinu od interpretacije. Upravo u toj jezičkoj nestabilnosti ostvaruje se ono što je Orvel označio kao političku manipulaciju ne uništava se samo tijelo, nego i sposobnost razumijevanja stvarnosti.”
U ,,Ljubavi i slobodi” pjesnik vraća osnovnu mjeru ljudskog postojanja. Sve može biti oduzeto, ali ljubav i sloboda ostaju kao posljednja linija odbrane. Bez njih čovjek prestaje da bude biće koje bira i ośeća. Upravo u toj jednostavnosti leži snaga pjesme, jer ona ne traži složena objašnjenja nego podśeća na ono što je očigledno, a često zaboravljeno. Pjesma ,,Mašine zla” otvara možda najteže pitanje zbirke kako čovjek postaje sredstvo razaranja. Tu se jasno ośeća bliskost sa književno-folozofskom idejom banalnosti zla, đe zlo ne dolazi uvijek iz izuzetnosti, nego iz odsustva mišljenja i odgovornosti. Čovjek postaje dio sistema koji proizvodi destrukciju, često nesvjestan sopstvene uloge. Upravo ta slika čini ovu pjesmu posebno uznemirujućom.
U ,,Propovijedanju ljubavi” pjesnik bira put koji izgleda slab, ali je zapravo najteži da govori o ljubavi u svijetu koji proizvodi mržnju. To nije bijeg nego svjesna odluka da se ne prihvati logika nasilja. Ljubav ovđe nije ośećanje nego stav, oblik otpora koji ne pristaje na pravila razaranja. Pjesma ,,Harmonija” zatvara ovaj početni niz širenjem perspektive na cjelinu svijeta. Pitanje više nije samo ljudsko nego i kosmičko: kako je moguće da čovjek, koji traži nove svjetove, ne zna da sačuva ovaj koji ima. To je pitanje odgovornosti, ali i granice ljudske pohlepe i nepromišljenosti. U cijeloj zbirci ośeća se jedna važna stvar pjesnik ne vjeruje u moć poezije da zaustavi rat, ali vjeruje u njenu moć da razotkrije laž i probudi savjest. I upravo u tome leži njena snaga. Ona ne mijenja tok istorije, ali mijenja odnos čovjeka prema onome što se dešava. Zato je važno što se ,,Antiratne pjesme” pojavljuju upravo sada, u vremenu kada se rat ponavlja pod različitim imenima i kada čovjek lako (preboli) tuđu patnju. Jer najveća opasnost nije samo u oružju nego u ravnodušnosti. I dok čitamo ove stihove, teško je ostati samo čitalac jer nas oni uvlače u sopstvenu odgovornost (a imamo li je).
Pred našim očima urušavaju se isti obrasci nasilja koji se stalno vraćaju, mijenjajući samo imena prostora i jezike stradanja, ali ne i svoju suštinu. Ono što se danas događa u Ukrajini i Palestini, kao i prijetnje novim sukobima, nije ništa novo, nego nastavak iste nesposobnosti čovjeka da prekine ciklus razaranja kroz istoriju. Gradovi se ruše, ali još prije njih ruši se povjerenje među ljudima tijela stradaju, ali još dublje strada ono što čovjeka čini čovjekom. U takvom poretku stvari, poezija Braha Adrovića ne dolazi kao podsjećanje na stvarnost, nego kao njen kritički rez razotkrivanje onoga što svakodnevni govor pokušava da prikrije. Ona ne nudi utjehu niti ublažava ono što gledamo, već insistira na istini koja ne može biti prijatna. Njegovi stihovi ne traže podršku, nego bude savjest, podśećajući da svako pristajanje na nasilje počinje u malim, gotovo neprimjetnim odustajanjima od ljudskosti. Zato ova zbirka ne ostaje zatvorena među koricama, nego se širi u prostor odgovornosti tamo đe riječ prestaje da bude znak i postaje čin. U vremenu koje s pravom nosi Brehtovu oznaku mračnih vremena, govoriti jasno znači odbiti da se bude dio svijeta koji opravdava zlo. To više nije pitanje izbora, nego mjera unutrašnje dosljednosti i ljudskog dostojanstva. Ako je rat mehanizam koji se stalno obnavlja, onda su „Antiratne pjesme“ pokušaj da se taj mehanizam imenuje i razotkrije. A u vremenu u kojem se zlo najčešće skriva iza jezika, imenovati ga znači učiniti prvi korak otpora. Zato ova poezija ne zaustavlja rat, ali onemogućava da ostane neprimijećen a to je prvi uslov svakog otpora, baš kao u pjesmi „Rat izbliza”.
„Rat je najgroznija mašina
Pljačkanja i smrti,
Koju su izmislili ljudi
Da se oko naših glava zauvijek vrti.“
