Piše: Munevera Sutović
Uskim trotoarom u centru grada, a posebno u jutranjem času, teško se prolazi.
A to je onaj mali dio prostora gdje Neno ili Neno Badža, ili samo Badža, u malom objektu ne većem od trafike, hitro priprema pljeskavice, bijelo meso i sve ono što ide sa roštilja.
Svakog jutra tu zatiče isti prizor.
Grupe djece sa hamburgerom u ruci lagano idu prema školi, smijući se i razgovarajući.
Ispred samog tog objekta, lako se može čuti Nenovo pitanje: šta ćeš od priloga.
U tom dijelu prostora prolaznik obavezno napušta trotoar i prelazi na ulicu.
Malo niže od objekta, sa klupa postavljenih dužinom cijelog tog trotoara, takođe se čuje glasan smijeh i razgovor dok se obavlja grupni doručak koji je ustaljen ritual.
Onome koji primijeti sve to, jasno je da su tu grade sjećanja koja će kasnije često isplivati kao najljepša.
Ko je Neno ili Neno Badža, ili samo Badža, svi u gradu vrlo dobro znaju.
Od 1996. godine je u poslu i od tada do danas i dalje traje.
Mali objekat, ne veći od trafike, već 30 godina istrajno služi rožajsku čaršiju.
Ipak, bilo bi nezahvalno ne pomenuti u ovoj priči i Nenovu suprugu, Neru, koja njemu iza leđa hitro okreće komade mesa na žaru i iz dana u dan tako zajedno postižu zadatu normu.
Ovo slovo nije reklama Nenovom roštilju. Reklama mu nije potrebna, kao što mu nije potreban ni neki veći prostor kakav bi bio jedan restoran.
Zašto Neno nije zaključao taj objekat i započeo restoranski vidi poslovanja, to zna samo on.
Jer da jeste, zasigurno bi uspio.
I upravo je to onaj momenat kod kojeg valja zastati, kod tog detalja koji ga čini simbolom ovog našeg grada.
A simboli su ljudi koji su bili, ljudi koji jesu i ljudi koji su svojim prisustvom obilježili mladost mnogih generacija.
Otprilike, neko je slomljenog srca deceniju prije, prazno gledao kako Nena pakuje hamburger.
Danas je to srce već zacijelilo i taj neko još svraća kod Nena Badže sjećajući se baš tog momenta.
Ili, neko je u kasni sat, iz večernjeg provoda svratio onako gladan da se nahrani i nikada ništa slađe nije pojeo. I tada se prepliću sjećanja na taj večernji provod, ukus hamburgera i mladost koja je jurila.
Prijatelj mi priča da je Neno mijenjao lokacije.
A, ja pričam svoju anegdotu o tome kako sam naučila da Neno ne trpi dugo razmišljanje vezano za pitanje: šta ćete od priloga.
Nije mu se svidjelo što odmah nisam imala spreman odgovor.
Kod Nena se mora razmišljati brzo. Ako unaprijed ne znate šta ćete od priloga, ili ne daj Bože da kažete “sve od priloga”, može biti da će ljutito uzvratiti. Oni koji prvi put dolaze, otići će začuđeni, dok mi koji znamo koliko kod Nena moramo biti brzi, te prve anegdote o “ček da vidim šta ću” ili “hoću sve”, prepričavamo uz smijeh.
Kod Nena nemate vrijeme za razmišljanje, jer dok pakuje jedan hamburger, iza čekaju ostali.
Usred toga, telefonom prima porudžbine za pet hamburgera, ili sedam sa bijelim mesom.
Danas u centru grada, mali objekat bez neke velike reklame po kojoj bi se lakše prepoznao, i dalje postoji.
U nizu istih manjih objekata ono prozorče stoji otvoreno i tu se ne dešava samo roštilj, već i druženje. Makar onoliko druženja koliko je potrebno vremena da se spakuje hrana za ponijeti. No ponavljam, budite spremni da znate odmah šta ćete od priloga. Jer u suprotnom, đavo će odnijeti šalu.
Biti simbol bilo kojeg grada nije definisano samo dugim postojanjem.
Biti simbol znači biti kolektivno sjećanje.
Onakvo sjećanje koje će se prepričavati kao dio nekog važnog događaja.
Rožaje, kao i svaki grad, ima svoje simbole.
Nažalost, često ih postajemo svjesni onda kada više nisu dostupni.
Pa kada se jednom ono prozorče zatvori, mnogi će se sjećati tog objekta koji je na jedan ili drugi način utkan u sjećanja mnogih generacija.
