Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Redžovići kao Titani izlaze pred sve nas i podsjećaju na trenutak kada je stric Miluna Ivanovića spasio oca Amira Redžovića. Podsjećaju na kumstvo koje traje gotovo cijeli jedan vijek. Podsjećaju na zajedničku borbu protiv fašizma, na dane kada su ljudi znali da je sloboda zajednička ili je uopšte nema. Zato njihov potez ima snagu jednog golemog istorijskog časa. Ne zbog toga što su ponudili da plate novu bistu. Nego zbog toga što su podsjetili na kontinuitet koji se ne može ukrasti. Na vrijednosti koje ne zavise od bronzanih figura. Na divnu vezu između ljudi koja traje uprkos svim pokušajima da se ta veza prekine.“
U Rožajama je ukradena bista narodnog heroja Miluna Ivanovića. Vijest kratka, ali ogoljena do kosti i teška kao sve one planine preko kojih su partizani nosili svoje ranjenike, svoje strahove, ali i svoje ideje. U dvorištu škole u Biševu ostao je tako prazan postament. Tu gdje su generacije djece gledale lice čovjeka koji je znao šta znači stati pred okupatora i suprotstaviti mu se, sada stoji rupa u bronzi i pokušaj rupe u pamćenju.
Ne možete ubiti pamćenje, sve i da hoćete!
Milun Ivanović nije bio ukras epohe. Bio je njena najsvjetilija i najsvetija suština. Rudar koji je iz jame izašao pravo u borbu protiv fašista i nacista. Čovjek koji je organizovao štrajkove, koji je znao šta znači glad i poniženje, pa je zato znao i šta znači dostojanstvo. Poginuo je na Sutjesci 1943. godine, među prvima u jurišu, tamo gdje su se lomile kičme svjetskom fašizmu i domaćem kukavičluku.
Njegova bista stajala je kao uzvišena svetinja ali i kao lekcija. Kao znak da sloboda itekako ima ime i prezime. I onda neko dođe i odnese taj simbol, kao da se može odnijeti i ono što on predstavlja.
Takav čin ima dugu pripremu. Godinama traje nakaradno preuređivanje istorije u Crnoj Gori. Tihi rad na zamjeni antifašizma nekim novim narativima u kojima se brišu granice između partizanskog borca i kolaboracioniste. U takvom ambijentu raste čitava kultura zaborava. Ulice dobijaju nova imena, stare ploče nestaju, spomenici se skrnave, pojavljuju se neke nove biste i bronzane glave, a javni prostor puni se pričama koje pokušavaju da izjednače partizane i četnike.
I tu dolazimo do suštine problema.
Četničanje u Crnoj Gori više nije incident. Ono je postalo društveni obrazac. Prihvatljiv, čak. Ono se normalizuje kroz medije, kroz političke govore, kroz obrazovni sistem koji sve češće bira tišinu umjesto istine. U takvoj atmosferi, krađa biste narodnog heroja djeluje kao očekivani epilog.
Jer kad se godinama briše razlika između onih koji su se borili za slobodu i onih koji su služili okupatoru, na kraju nestane i potreba da se čuva sjećanje na prve dok se drugi svesrdno veličaju.
SOBNOR je reagovao i jasno rekao da se radi o napadu na slobodarstvo i državni suverenitet. Ta formulacija ima težinu, ali težina riječi mora imati uporište u djelovanju. U protivnom, ostaje samo zapis u arhivi.
I onda, izvan institucija, dolazi odgovor koji razbija tu letargiju.
Bratstvo Redžovića
U vremenu u kojem se identitet koristi kao politička valuta, Redžovići izlaze i govore jezikom koji podsjeća na ono najbolje iz ove zemlje. Govore o istoriji koja se ne može prekrojiti. Govore o odnosima koji su stariji od svih današnjih podjela.
Podsjećaju na trenutak kada je stric Miluna Ivanovića spasio oca Amira Redžovića. Podsjećaju na kumstvo koje traje gotovo cijeli jedan vijek. Podsjećaju na zajedničku borbu protiv fašizma, na dane kada su ljudi znali da je sloboda zajednička ili je uopšte nema.
I onda dolazi rečenica koja razdvaja ljude od političkih projekata:
Ako se bista ne nađe, platićemo izgradnju nove, kažu Redžovići!
Tu prestaje svaka lažna dilema. Tu nestaje svaka priča o “našima” i “njihovima”. Jedna porodica staje iza zajedničkog antifašističkog pamćenja i kaže: ovo je i naše, ovo ćemo čuvati.
U toj rečenici stane više Crne Gore nego u svim deklaracijama, okruglim stolovima i strategijama zajedno.
Jer dok se po društvenim mrežama vode beskrajne rasprave o identitetu, dok se političari nadmeću u nacionalnim nadvikivanjima, Redžovići pokazuju kako izgleda stvarna pripadnost. Pripadnost civilizacijskim vrijednostima, a ne pustim etiketama.
Milun Ivanović i Amir Redžović predstavljaju neraskidivi simbol te veze. Dva imena koja stoje na istoj strani istorije. Dva života koji su se ukrstili u trenutku kada se odlučivalo hoće li ova zemlja biti slobodna ili porobljena.
Vratimo se na bistu:
Njena krađa nije samo čin vandalizma. Ona je pokušaj prekida te veze između Miluna i Amira. Pokušaj da se izbriše trag zajedničke borbe, da se razdvoje ljudi koji su kroz istoriju stajali zajedno.
Ali odgovor iz Biševa pokazuje je da takav pokušaj osuđen na propast.
Redžovići su podsjetili da se antifašistička istorija ne čuva u bronzi nego u ljudima. U njihovoj spremnosti da prepoznaju vrijednost i da je brane. U njihovoj sposobnosti da pamte i kada im drugi nude zaborav.
Prazan postament danas stoji kao ogledalo društva. U njemu se vidi sve: nemar institucija, agresivnost revizionizma, ali i snaga pojedinaca koji odbijaju da pristanu na to.
Crna Gore između dvije slike
Crna Gora danas živi između dvije slike.
Jedna slika pokazuje brisanje povijesti, relativizaciju, četničku ikonografiju koja se vraća na mala i malo veće vrata i pokušava da zauzme mjesto koje joj istorijski ne pripada.
Druga slika pokazuje ljude koji pamte. Ljude koji znaju da antifašizam nije ideološka etiketa nego civilizacijski minimum. Ljude koji razumiju da bez tog temelja nema ni države ni dostojanstva.
Redžovići su izabrali tu drugu sliku i postidjeli sve nas.
U vremenu u kojem se istorija pretvara u sredstvo manipulacije, oni su je vratili u prostor časti. U prostor gdje se pamćenje ne prodaje i ne iznajmljuje. U prostor gdje se zna šta znači riječ kumstvo, šta znači riječ borba, šta znači riječ sloboda.
Zato njihov potez ima snagu jednog golemog istorijskog časa.
Ne zbog toga što su ponudili da plate novu bistu. Nego zbog toga što su podsjetili na kontinuitet koji se ne može ukrasti. Na vrijednosti koje ne zavise od bronzanih figura. Na vezu između ljudi koja traje uprkos svim pokušajima da se ta veza prekine.
Crna Gora danas ima priliku da iz ovog događaja nauči nešto o sebi.
Može izabrati put zaborava, put u kojem će prazni postamenti postati pravilo, a istorija tek sredstvo dnevne politike.
Može izabrati i put koji su pokazali Redžovići. Put u kojem se pamćenje čuva kao zajedničko dobro. Put u kojem se antifašizam brani kao temelj, a ne kao relikt.
Izbor je jasan. Posljedice još jasnije.
Redžovići su već dali odgovor.
Istorijski čas je održan. Jesmo li što naučili?
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
