I danas, nakon više od četiri decenije života u Švajcarskoj, dok govori o svom životnom putu, uspjehu, porodici i humanitarnom radu, najviše emocija u njegovom glasu izaziva upravo sjećanje na majku. Kaže da čovjek može preživjeti mnoge životne borbe, naučiti jezike, stvoriti posao, porodicu i sigurnost, ali da praznina koja ostane nakon majčinog odlaska nikada ne nestane. Ostane u svakom povratku rodnom kraju, u svakom mirisu djetinjstva, u planinama Rožaja i u tišini uspomena koje vrijeme ne briše. Iz Rožaja je otišao 1981. godine, kao veoma mlad čovjek, gotovo dječak, ne znajući ni šta ga čeka ni koliko će ga život u tuđini promijeniti.
U Švajcarskoj je radio najteže poslove, učio jezik, završavao škole, stvarao porodicu i korak po korak gradio život od nule. Danas je otac troje djece, djed desetoro unučadi i čovjek kojeg dijaspora prepoznaje po humanosti, skromnosti i spremnosti da uvijek pomogne drugima. Posebno mjesto u njegovom životu zauzima humanitarni rad kroz organizaciju „Bratska ruka“, koja već decenijama okuplja ljude velikog srca iz dijaspore. Kroz brojne akcije pomagali su bolesnima, socijalno ugroženim porodicama, studentima, djeci sa posebnim potrebama i ljudima kojima je bilo potrebno liječenje van granica Crne Gore.
Za Hajrana Pepića humanost nije obaveza niti prolazna akcija, već način života i dug prema ljudima i kraju iz kojeg je potekao. Upravo zbog toga, među ljudima u dijaspori uživa veliko poštovanje, jer nikada nije zaboravio svoje korijene niti ljude kojima je pomoć potrebna. U razgovoru za portal #CGdijaspora portal Hajran Pepić govori o teškom djetinjstvu, odlasku u tuđinu, ljubavi prema Crnoj Gori, porodici, nostalgiji koja nikada ne prolazi, ali i o vjeri da samo zajedništvo, humanost i sloga mogu donijeti bolju budućnost generacijama koje dolaze.
#CGDIJASPORA: Više od četiri decenije živite u Švajcarskoj. Kako danas gledate na taj odlazak iz Rožaja?
#Hajran Pepić: Kada danas vratim film unazad, shvatim koliko sam tada bio mlad i koliko zapravo nijesam znao šta me čeka. Otišao sam iz Rožaja 1981. godine, praktično odmah nakon vojske. To je bio period kada su mnogi mladi odlazili trbuhom za kruhom, tražeći sigurniji i bolji život. Iskreno, tada nijesam znao ni gdje idem ni šta me tamo čeka. Čovjek u tim godinama razmišlja drugačije.
Kreneš sa nadom da ćeš uspjeti, ali tek kasnije shvatiš koliko je taj put težak. Nijesam otišao sam. Imao sam braću koja su već bila u inostranstvu i to je mnogo značilo. Kada imate nekoga svoga u tuđini, makar znate da nijeste potpuno sami. Ali bez obzira na to, odlazak iz svog grada i odvajanje od porodice nije lako. Posebno kada ste mladi.
#CGDIJASPORA: Vaše djetinjstvo nije bilo lako. Koliko vas je upravo to oblikovalo kao čovjeka?
#Hajran Pepić: Mnogo. Bez majke sam ostao sa devet godina. To je rana koja nikada ne zaraste. Kasnije smo ostali i bez oca. Nas je bilo petnaestoro djece i svi smo morali rano da sazrijemo. Danas kada gledam mlade ljude, shvatim koliko smo mi tada bili djeca koja su morala da postanu odrasli preko noći. Ipak, imali smo jedni druge. Starija braća i sestre su pomagali koliko su mogli. Nije bilo luksuza, ali je bilo zajedništva. U takvim okolnostima naučiš da cijeniš porodicu, poštenje i rad. Naučiš da ništa u životu ne dolazi lako. Mislim da me upravo to djetinjstvo naučilo da budem odgovoran i da nikada ne odustanem. Kada čovjek rano osjeti težinu života, onda kasnije drugačije gleda na sve.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao vaš prvi susret sa Švajcarskom?
#Hajran Pepić: Bio je težak, kao i svaki početak. Došao sam kao mlad čovjek koji ne zna jezik, ne poznaje sistem i nema iskustva života u tako uređenoj državi. Prvi posao sam dobio u mesari. Radio sam mnogo, ali sam imao sreću da naiđem na dobrog čovjeka i dobrog gazdu. On je u meni prepoznao volju za rad i poštenje. Švajcarci cijene kada vide da neko želi da radi i napreduje. Odmah me je natjerao da upišem školu jezika i školu za mesara. Danju sam radio, a poslije učio. Tri godine je trajalo to školovanje. Nije bilo lako, ali sam znao da samo radom mogu uspjeti. U tuđini niko ništa ne poklanja. Moraš da se izboriš za svoje mjesto.
#CGDIJASPORA: Koliko je tada bilo teško uklopiti se u potpuno drugačiji sistem života?
#Hajran Pepić: Veoma teško u početku. Druga kultura, druga pravila, druga disciplina. Tamo se sve zna — red, rad i odgovornost. Međutim, upravo to mi se i dopalo. Ako radiš pošteno, ljudi to cijene. Nije važno odakle si. Sjećam se da sam tada prvi put osjetio šta znači uređena država. Ljudi poštuju zakon, poštuju vrijeme, poštuju jedni druge. Sve funkcioniše drugačije nego kod nas na Balkanu. Ali nostalgija je uvijek prisutna. Koliko god čovjek imao dobar život tamo, uvijek mu nedostaje njegov kraj, porodica, prijatelji, planine, mirisi djetinjstva. To nikada ne prolazi.
#CGDIJASPORA: U Švajcarskoj ste upoznali i suprugu?
#Hajran Pepić: Jesam. Supruga Ružica je iz Hrvatske. Upoznali smo se vrlo brzo nakon mog dolaska. Ona je radila u bolnici, ja u mesari. Oboje smo bili mladi i zajedno smo počeli da gradimo život. Sve smo stvarali od nule. Nije bilo ničega gotovog. Ali kada čovjek ima posao i sigurnost, onda ima i nadu. Korak po korak smo stvarali porodicu, dom i sigurnost za našu djecu. Danas kada pogledam iza sebe, najponosniji sam upravo na porodicu koju smo stvorili.
#CGDIJASPORA: Imate troje djece i desetoro unučadi. Koliko vam je bilo važno da djeca ne zaborave Crnu Goru?
#Hajran Pepić: To nam je bilo veoma važno. Djeca jesu rođena u Švajcarskoj, ali smo supruga i ja uvijek insistirali da znaju odakle potiču. Redovno smo dolazili u Crnu Goru. Pola odmora provodili smo u Rožajama, a pola na moru. Dok su bili mali, više su voljeli more zbog plaže i igre. Kasnije su počeli više da osjećaju povezanost sa Rožajama i porodicom. Danas dolaze i sami. Djeca možda odrastaju u drugoj državi, ali ako im roditelji usade ljubav prema svom porijeklu, to ostaje u njima. To je veoma važno.
#CGDIJASPORA: Da li ste ikada pomislili da se trajno vratite u Crnu Goru?
#Hajran Pepić: Srce uvijek vuče čovjeka nazad. Međutim, kada imate djecu i unučad u Švajcarskoj, nije lako donijeti takvu odluku. Ne mogu da zamislim da ih potpuno ostavim. Ali sigurno je da ću veliki dio vremena provoditi u Crnoj Gori. Danas je lakše nego nekada. Postoje avioni, dobre veze, mogućnosti da čovjek bude i tamo i ovamo. Kad god dođem u Rožaje, obiđem mjesta gdje sam odrastao. Volim planine, prirodu, ljude, uspomene. To je nešto što čovjek nosi cijelog života.
#CGDIJASPORA: Veoma ste aktivni i u humanitarnom radu. Kako je nastala organizacija „Bratska ruka“?
#Hajran Pepić: Humanitarna organizacija „Bratska ruka“ postoji još od 1990. godine, a zvanično je registrovana 1996. godine. Nastala je u veoma teškom vremenu, kada su počeli ratovi i velike ljudske tragedije na prostoru bivše Jugoslavije. Tada smo počeli da prikupljamo pomoć — pakete hrane, garderobu, lijekove i sve ono što je ljudima bilo potrebno. Dijaspora je tada pokazala veliko srce. Moj brat je dugo godina bio predsjednik organizacije, a kasnije sam ja preuzeo tu odgovornost.
#CGDIJASPORA: Kakvim se akcijama danas bavite?
#Hajran Pepić: Danas uglavnom pomažemo ljudima kojima je pomoć najpotrebnija. Finansiramo liječenja, operacije, posebno za ljude koji odlaze u Tursku na liječenje. Pomažemo starije osobe, invalide, djecu sa posebnim potrebama, studente i socijalno ugrožene porodice. Nekada su to velike akcije, nekada manje, ali svaka pomoć nekome znači mnogo. Ono što me posebno raduje jeste što dijaspora uvijek pokaže humanost. Nekada u jednoj akciji učestvuje i po dvjesta ljudi. Ne podrže svi svaku akciju, ali uvijek ima dobrih ljudi spremnih da pomognu.
#CGDIJASPORA: Koliko je teško biti građanin Crne Gore u tuđini?
#Hajran Pepić: To je teško objasniti nekome ko nikada nije živio van svoje zemlje. Ljubav prema domovini i nostalgija su nešto što stalno nosite u sebi. Možete imati posao, kuću, porodicu, sigurnost, ali vam uvijek nedostaje nešto vaše — vaš kraj, vaši ljudi, vaš jezik, planine, mirisi djetinjstva. Mi smo tamo uspjeli, radili smo, stvarali, obezbijedili porodice. Većina naših ljudi je uspjela da napravi siguran život. Ali niko nije zaboravio Crnu Goru.
#CGDIJASPORA: Član ste Savjeta za saradnju sa dijasporom. Šta očekujete od tog tijela?
#Hajran Pepić: Smatram da dijaspora može mnogo pomoći Crnoj Gori, ali samo ako postoji ozbiljna saradnja i povjerenje. Potrebno je da se što prije uspostavi konkretan rad, projekti i komunikacija među članovima Savjeta i državom. Vrijeme brzo prolazi. Ako se za godinu dana ništa ne pokrene, onda će ljudi izgubiti vjeru. Dijaspora želi da pomogne, ali želi i da vidi ozbiljnost države.
#CGDIJASPORA: Često govorite o podjelama u društvu. Koliko one utiču na odnos dijaspore prema Crnoj Gori?
#Hajran Pepić: Mnogo utiču. Teško je očekivati velike investicije ili ozbiljniji povratak dijaspore ako u državi postoje stalne podjele i političke svađe. Dovoljno je pogledati šta se dešava u parlamentu. Umjesto da se govori o građanima i budućnosti države, često se vode lične i političke borbe. Jedino sloga i jedinstvo mogu stvoriti sigurnost koju dijaspora očekuje. Bez toga je teško graditi povjerenje.
#CGDIJASPORA: Šta ste naučili od Švajcarske?
#Hajran Pepić: Naučio sam disciplinu, poštovanje rada i poštovanje čovjeka. Tamo nije važno koje ste nacije ili vjere. Važno je da radite svoj posao pošteno. Ja svakodnevno vozim autobus i kroz njega prođu stotine ljudi. Niko me ne pita ko sam i šta sam. Kažu „dobar dan“ kada uđu i „doviđenja“ kada izađu. To je kultura života. Kod nas se ljudi previše dijele. Tamo svako radi svoj posao i gleda kako da doprinese društvu.
#CGDIJASPORA: Koja bi bila vaša poruka mladima iz dijaspore?
#Hajran Pepić: Da nikada ne zaborave svoje korijene. Čovjek može uspjeti bilo gdje u svijetu ako je pošten, vrijedan i uporan. Ali nikada ne smije zaboraviti ko je, odakle je i kakve vrijednosti nosi iz porodice. Porodica, poštenje i zajedništvo su najveće bogatstvo koje čovjek može imati.
Izvori: CG DIJASPORA, redakcija Pobjede
