Munevera Sutović
Za vrijeme praznika prodavnice ne rade. Nedjeljom također sve bude zatvoreno. Pa ako smo zaboravili da kupimo nešto od potrebnih namirnica, u kuhinji to odjednom postane veliki problem. A taj problem posebno narasta kada u kući imamo goste. Tada počinje ozbiljno dovijanje. Šta ubaciti umjesto bibera, ili mirođije, ili ruzmarina…
A tek kada se desi da nema soli!
E tada, u tom momentu, oživi sjećanje. Ono kada bi nam majka tutnula šolju ili safu (metalno lonče sa drškom) u ruke i kazala: idi kod te i te komšinice, pa ako nema ni ona, idi kod one druge, i kaži majka me je poslala da joj pozajmiš šolju ili safu šećera, ili brašna, ili ulja, ili soli…
Kao djeca, nismo to voljeli. Često bi podviknuli: ja sam bio ili bila prošli put, neka sad ide neko drugi.
No izbora se nije imalo. Od vrata do vrata, pa ko ima, taj i pozajmi.
Naravno, pozajmljeno se nikada nije vraćalo istom mjerom. Vrlo često, već naredni dan, toj istoj komšinici bi također zafalilo nešto u kuhinji, pa bi i ona poslala dijete sa šoljom ili safom.
I upravo ta šolja ili safa, i ono “poslala me majka”, nešto je što je tada oslikavalo cijelo jedno društvo i međuodnose tog društva.
Tada nedjelje ili praznici nisu bili problem. Šolja ili safa, i ono “poslala me majka” rješavalo je svaki nedostatak u kuhinji.
Otvorene prodavnice nisu značile da je sramota “pozajmiti” od komšinice. Jer, tada se kupovalo kada bi otac dobio platu Gornjeg Ibra u kojem je radila većina stanovništva.
Nije bila riječ o siromaštvu, ali jeste o skromnosti i jednom životu u kojem su majke znale vješto pazariti petkom (pijačnim danom), kada se kuhinja obično obezbeđivala potrebnim namirnicama.
A onda su od malo, naše majke spremale puno.
I mi smo jeli ponuđeno bez onog zanovijetanja ne mogu ovo ili ono (ručak vani nikada nije bio opcija). Osim brata koji je vazda želio baš nešto drugo od spremljenog. No, izbora nije imao. Ili ono što je na stolu, ili ništa.
“Poslala me majka” značilo je jednakost i značilo je da možemo računati jedni na druge.
Nije to bila samo obična rečenica ili obična radnja.
Bila je to jedna velika kuća, i svi mi ljudi pod istim krovom.
Danas se isto tako desi da u kuhinji zafali nešto od potrebnih sastojaka.
I ne sumnjam da bi svaka od komšinica pozajmila zatraženo.
No kako su rasle mogućnosti s jedne strane, to se s druge gubilo nešto drugo.
Danas, sebi možemo da priuštimo stvari o kojima smo nekada samo sanjali. Rijetko nam šta zafali.
Ali onoga dana kada smo iz kuhinje izbacili safu, nestalo je i ono “poslala me majka”. Šolja je ostala samo kao simbol naših majki koje su se dovijale zajedništvom i kao simbol bliskosti. Osim za kafu ili čaj, onu najvažniju ulogu odavno je izgubila.
