(Grumen Bukovice u dalekom Skoplju- na osnovu razgovora sa Asmirom Azemovićem)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Tiho i dostojanstveno, onako kako je i živio, Samir (Zaimov) Azemović preselio je na ahiret u 62. godini života, 26. aprila 2025. godine, daleko od rodnih Rožaja, Bukovice i planine Hajle, u Skoplju. Vijest o njegovom odlasku odjeknula je među porodicom i prijateljima od Rožaja, preko Njemačke, do Skoplja, ostavljajući za sobom duboku tugu, ali i neizmjeran ponos zbog života kakav je vodio. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un “Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo” riječi su iz Kur'ana koje danas odzvanjaju u srcima svih koji se opraštaju od Samira, donoseći utjehu u trenutku rastanka.
Rođen je 1963. godine u Rožajama, a potiče iz pitome Bukovice, đe su ga od malena učili ljubavi prema radu i čovjeku. Njegova majka Hanifa, stub kuće i srca, bila je i ostala žena iz naroda plemenita, blaga i mudra. Njena blizina i odanost porodici ostavile su dubok trag u Samirovom biću. Ona ga je učila da voli srcem, da daje mnogo, a da ne traži ništa zauzvrat. Hanifina riječ bila je zakon, ali ne iz straha, već iz poštovanja koje se rađalo iz majčinske ljubavi i snage. Kada god bi govorio o porodici, Samir bi prvo spomenuo nju majku koja mu je u srce utkala temelje vjere, poštenja i ljubavi prema zavičaju.
Njegov otac, Zaim Azemović, bio je hroničar naroda i života, a njegova pera ostavila su trag u pamćenju mnogih. Zaim je znao zapisati: “Kada imaš svjedoke dobročinstva, ne znaš ko ti u životu dobro dobrim može vratiti.” Samir je živio upravo u skladu sa tim riječima, šireći krugove poznanstava, ostavljajući trag dobrote đe god je došao. Zaista te očinske riječi oslikavaju i Samirovo iskustvo đe god da je živio, šireći krug poznanstava, osjećao je da ulazi u dušu novih ljudi, uvijek sa poštovanjem i radošću. U svima je nastojao naći zajednički jezik i ljudskost, bez obzira na ime ili vjeru. Odrastao u multinacionalnom okruženju Crne Gore, među Bošnjacima, Crnogorcima, Srbima i Albancima, Samir je od malih nogu naučio cijeniti različitost i komšijski suživot. Tu narodnu mudrost nikada nije zaboravio. Do kraja života ponosno je nosio svoj bošnjački identitet i islamsku vjeru, ali je jednako tako iskreno poštovao i volio komšije druge vjere i nacije. U njegovom domu proslavljali su se bajramski blagdani uz tekbire i radost porodice, ali su se sa poštovanjem čestitali i Božić i Uskrs njegovih prijatelja hrišćana.
Kao mladić, poput mnogih iz svog kraja, otišao je “trbuhom za kruhom” u tuđinu. Mladost i rane godine proveo je u Njemačkoj, vrijedno radeći i gradeći bolji život za svoju porodicu. U taj daleki svijet Samir je ponio uspomene na zavičaj miris jelovih šuma rodne Bukovice i planine Hajle, žubor bistre rijeke Ibra i ezan što se pred akšam razlijegao rožajskom dolinom. Te su ga uspomene grijale tokom dugih zima u tuđini i davale mu snagu da u stranom svijetu sačuva svoje korijene. Poslije godina provedenih u Zapadnoj Evropi, životni put ga je odveo i na jug Balkana, u Skoplje.
U toj makedonskoj metropoli pronašao je novi dom i prepoznao onu istu toplinu zajedništva kakvu je poznavao iz rodnog Sandžaka. Brzo je postao dijelom tamošnje zajednice, stekavši iskrene prijatelje među Makedoncima, Bošnjacima, Albancima, kao i među bošnjačkom dijasporom u gradu.
Tokom ramazana njegova sofra bila je otvorena za komšije svih vjera. Tolerancija i međusobno uvažavanje bili su njegov životni moto primjer kako se može biti duboko odan svojoj tradiciji, a opet široka srca za tuđe. Iza Samira je ostala velika i složna porodica koja će zauvijek čuvati uspomenu na njega. Supruga Sumera izgubila je životnog saputnika sa kojim je provela nekoliko decenija u ljubavi i razumijevanju. Sinovi Adis i Armin kao i kćerka Sanela oprostili su se od voljenog oca čije ih je blago srce uvijek vodilo pravim putem. Samir im je bio ne samo roditelj bio je i prijatelj i učitelj, čovjek koji ih je vlastitim primjerom naučio poštenju, dobroti i vjeri. Uvijek je isticao da mu je porodica najveće bogatstvo, i za nju se nesebično žrtvovao. Njegova braća Esad, Asmir i Almir izgubila su brata i oslonac u njihovim će uspomenama on ostati onaj koji je okupljao familiju i unosio radost u svaki dom kad bi im došao u posjetu. Iskreni prijatelji i komšije pamtiće Samira kao čovjeka širokog osmijeha i još šire duše. Kolege iz Njemačke sjećaće ga se po predanom radu i poštenju, dok će prijatelji iz Skoplja prepričavati anegdote o njegovoj duhovitosti i toplini koja je premostila svaku razliku među ljudima.
U rodnim Rožajama komšije će ga pamtiti po skromnosti i onom starinskom meraku sa kojim je sjedio na svakom sijelu, dijeleći priče iz “bijelog” svijeta kada bi se vratio kući. Svi oni od Njemačke, preko Crne Gore, do Makedonije danas dijele istu tugu, prebirući uspomene koje izmame suzu, ali i poneki osmijeh, jer su imali sreću da ga poznaju. Smrt je, znamo, neminovan ishod svakog života, ali za vjernika ona nije kraj već povratak Stvoritelju i prelazak u vječnost. Poslanik Muhammed, a.s., poučio nas je: “Kada čovjek umre, prestaju sva njegova djela, osim u tri slučaja: ako ostavi trajnu sadaku, ako ostavi znanje kojim se drugi koriste i ako ostavi dobro dijete koje moli za njega.” Samir iza sebe ostavlja svaki od tih emaneta i trajna dobročinstva čiji će plodovi još dugo nicati, i životnu mudrost koju je velikodušno dijelio svima oko sebe, i što je najvažnije đjecu koja će ga se dovama sjećati. Zato vjerujemo da ni njegov odlazak nije konačan rastanak, jer dobro koje je posijao nastavlja živjeti u svima koji su ga poznavali.
Danas ti svjedoci Samirovog dobročinstva, rasuti po mnogim zemljama, vraćaju mu dobro dovama, sjećanjem i ljubavlju, ispunjavajući tako krug plemenitosti koju je započeo. Jer dobro koje činimo ne iščezava. Ono se ne gubi u vremenu. Ono postaje dio velikog nasljeđa ljudskosti. Dobro ostaje. Ono probljeskuje u novu nadu. Ono traje. Ono je, kako bi rekao njegov otac Zaim svjedok među svjedocima.
I neka se ovaj in memoriam završi riječima upravo Zaima Azemovića pjesnika bošnjačkog i crnogorskog naroda, čovjeka čije je pero zapisivalo ono što srca naroda ne zaboravljaju. On je znao kako završavaju životni krugovi ne u tišini, nego u Istini, u onom što nadživljava prolaznost i daje značenje svemu što ostaje iza nas:
„A cijela istorija je borba
Između pravednih i nepravednih
A postupci prema miroljubivim
Čine razliku između dobrih i zlih.“
(Zaim Azemović, „Pouke“)
U toj vječnoj borbi, Samir je izabrao stranu pravednih. Stajao je uz one čija djela govore snažnije od riječi, ali odjekuju dalje od svakog glasa uz one čija blaga narav ne znači slabost, već snagu satkanu u samilosti uz one koji ne traže priznanje, ali ostavljaju trag jer njihova ljudskost nije stav, već zavjet pred Bogom, a njihova dobrota amanet čitavom svijetu.
