Davne 1991. godine, u julu mjesecu, mlada djevojka iz malih Rožaja napustila je svoj rodni kraj i utočište pronašla u Njemačkoj. Danas je uspješna ljekarka, vlasnica privatne ordinacije i majka dva sina. Na pitanje ko joj je bio najveća podrška na putu uspjeha, dr Misala Kajević Kalač odgovara: majka.
Kakva je Misala bila u djetinjstvu?
Dr Misala K. K. Rođena sam 7. aprila 1972. godine u Domu zdravlja u Rožajama. Odrastala sam sa tri starija brata i jednom sestrom. Bilo je to srećno djetinjstvo. Činjenica da sam imala trojicu starije braće uticala je na to da sam se uvijek osjećala zaštićeno i jako. S druge strane, mislim da je već tada sazrijevala moja svijest o potrebi da budem ravnopravna.
Iako su uvijek bili nježni prema nama dvijema sestrama, sama brojnost muškaraca u porodici, podsticala je tu tihu, ali snažnu žensku potrebu da se izborimo i dokažemo. Zahvalna sam što potičem iz takvog porodičnog ambijenta.
Sa nama je živio i naš djed, otac mog oca. Pominjem ga jer vjerujem da svi znamo koliko ljubavi djeca dobijaju od djedova i nana. Moje djetinjstvo je, dakle, bilo obilježeno muškom snagom ali i toplinom i ljubavlju.
Naravno da sam osjećala odsustvo oca koji je zbog posla otišao u Njemačku iste godine kada sam rođena. Ali upravo taj detalj kasnije je oblikovao čitav moj život.
Osnovnu školu i gimnaziju završili ste u Rožajama?
Dr Misala K. K. Da, završila sam i osnovnu školu i gimnaziju u Rožajama. Rožaje sam napustila kao Rožajka i to sam ostala, uprkos godinama života u Njemačkoj.
Nikada mi nije bio plan da napustim ni Rožaje ni Crnu Goru. Volim Rožaje, sigurnost tog grada, ljudsku bliskost… onu koju osjećate kada vam pola sata treba da stignete do kuće jer vas na svakom koraku neko zaustavi u razgovoru. Vjerujem da znate o čemu govorim.
Mi koji živimo u Evropi, daleko od domovine, veoma smo nostalgični. Nadam se da neću biti dosadna vašim čitaocima, jer kada govorim o Rožajama vrlo često se zaboravim i odem široko. Valjda je to ta čežnja koja stalno živi u nama.
Što se tiče obrazovanja, stav mojih roditelja bio je jasan: svi smo imali jednake šanse. Prilika da se školujemo zavisila je samo od nas, od naše volje i ambicije. Roditelji su nas učili da je obrazovanje temelj duhovnog rasta, kao i preduslov za miran i samostalan život. Istovremeno, njegovala se kultura porodičnih vrijednosti – braka i međusobnog poštovanja. Takve vrijednosti danas prenosim i na svoje sinove.
Školovanje u Rožajama pamtim kao lijepo i lagano. Voljela sam da učim, da čitam. Čitanje je i danas moj oblik odmora, ono čemu se uvijek vraćam kada imam vremena.
Pored toga, majka sam dvojice sinova i njima sam veoma posvećena što mi je, kao i svakoj majci, najveće zadovoljstvo.
Vaši sinovi su rođeni u Njemačkoj. Koliko ste uspjeli da im usadite našu kulturu i tradiciju?
Dr Misala K. K. Mislim da jesam, iako to nije bilo lako. Društveni faktor ima ogroman uticaj. Porodica je osnova svakog odgoja, ali društvo koje vas okružuje takođe vas oblikuje. Teško je balansirati između dvije kulture — biti dio jednog sistema, a sačuvati vlastiti identitet.
Ipak, mislim da smo uspjeli. Moji sinovi vole Rožaje, rado dolaze, njeguju porodične veze i odnose, a to mi je jako važno.
Kazali ste da niste planirali da napustite Rožaje ni Crnu Goru?
Dr Misala K. K. Tačno. Kada su moja majka i sestra otišle kod oca u Njemačku, imala sam 16 godina. Ostala sam, jer sam željela da završim školu u svojoj zemlji.
Ali rat u Bosni i Hercegovini promijenio je sve. Briga roditelja da bi se rat mogao proširiti i na Crnu Goru značila je da više nemam izbora. Tako sam, u julu 1991. godine, napustila svoj dom. Bio je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu.
Kakav je bio prvi utisak Njemačke i kako ste postigli sve što ste danas? Vlasnica ste privatne ordinacije i specijalistkinja interne medicine?
Dr Misala K. K. Nije bilo lako. Ne govorite jezik, ne poznajete sistem, ne razumijete kulturu. Osjećate se bespomoćno. Bila sam ljuta na okolnosti koje su mi prekinule svaki san i plan.
Ali znala sam da nemam puno izbora, pa ako želim da se obrazujem i ostvarim život, moram se pokrenuti.
Najveća podrška bila mi je moja majka. Ona je jedna jaka žena, koja nas je znala usmjeriti bez pritiska i saslušati bez osude. Naučila nas je da budemo ljudi. Nadam se da će i moja djeca mene gledati istim očima kako ja gledam nju.
Učila sam njemački jezik intenzivno. Znala sam da je on ključ za sva vrata, pa i za medicinski fakultet u Hanoveru koji sam i završila, “Medizinische Hochschule Hannover”.
Specijalizirala sam internu medicinu. Od 2004 do 2006. godine radila sam u Darmstadu, Klinika “Alice Hospital”, odjeljenje kardiologija. Nakon što sam postala majka, napravila sam pauzu od godinu i po dana. Od 2008 do 2016. godine svoj radni vijek nastavljam u “Asklepios Klinik Langen”. Dalji put vodio je do privatne prakse za opštu i internu medicinu gdje sam ostala do 2018. godine.
U klinici u Langenu sam radila na odjeljenju za internu medicinu. Takođe sam bila na urgentnoj i intezivnoj medicini. Godinu dana prije nego što sam napustila kliniku bila sam načelnica na kardiologiji. Paralelno sa tim, usavršavala sam i estetsku medicinu.
Kada su se životne okolnosti posložile, odlučila sam da otvorim privatnu ordinaciju, što se konačno i desilo 1. 10. 2018. godine.
Imala sam snagu, željela sam i uspjela sam. Danas imam uspješnu praksu i povjerenje pacijenata. Naravno, odgovornosti su veće, ali volim svoj posao.
Rad sa ljudima me nikada ne umara. Administracija — da. Ali pacijenti ne. Ljekarsko zvanje podrazumijeva ljubav i empatiju. Bez toga nema povjerenja, a upravo to vas i održava u ovom poslu gdje ljudima morate i trebate biti stalno na usluzi.
Planirate li povratak u Rožaje?
Dr Misala K. K. Za sada ne. Moji sinovi pohađaju školu ovdje. Njemačka je njihova zemlja. Tu će graditi život i porodice. Majka ne ide daleko od svoje djece, osim ako oni to odluče.
Njemačka mi je pružila mnogo. Zahvalna sam toj zemlji. Ne mogu je porediti sa Rožajama jer se zavičaj ne može porediti ni sa čim. Ali Njemačka mi je omogućila da budem ovo što sam danas.
Šta biste poručili mladim djevojkama koje sanjaju karijeru, majčinstvo i porodicu? Gdje je balans?
Dr Misala K. K. Za mene nikada nije postojalo „ne mogu“. Uvijek sam znala šta želim i to je već pola uspjeha.
Potrebno je raditi, često i na štetu vremena sa onima koje volite. Nije lako imati sve. Ali podrška porodice, majke, oca, partnera, djece — je ključna.
Ipak, presudna je bila moja volja da se obrazujem i rastem. Zato uvijek poručujem: obrazujte se, radite na sebi. To je duhovni rast.
Ponosna sam što znam da pletem, heklam, šijem… Ženske ruke stvaraju. Samo treba otkriti šta znate i šta želite da stvorite. Tada nema granica. Snaga žene koja rađa i nedugo zatim ustaje da brine o svom djetetu je bezgranična.
Nadam se da će svaka mlada djevojka otkriti tu snagu u sebi i krenuti putem svojih snova.
Dr Misala, hvala Vam na razgovoru.
Dr Misala K. K. I ja se vama zahvaljujem. Drago mi je da ste me se sjetili. Nadam se da moj primjer može poslužiti kao inspiracija i poruka da se voljom i radom zaista može stići do sna. Mojim sugrađanima želim svako dobro i ovom prilikom ih najsrdačnije pozdravljam.
Intervju je realizovan u okviru projekta: “Unapređenje medijske pismenosti i medijskog izvještavanja o rodnoj ravnopravnosti” koji u partnerstvu realizuju NVU “IKRE” Rožaje i NVO “Mrav” Rožaje kao dio regionalnog projekta “Naši mediji”.
Projekat je podržan od strane Instituta za medije Crne Gore kao nacionalnog koordinatora, uz finansijsku podršku Evropske Unije i Ministarstva javne uprave
Novinarka: Munevera Sutović
