Piše: Edib Šaljić
Noćas, ne mogu da spavam…
Još jedno dijete drži tijelo svoje sestre i šapuće:
“Ne idi još… molim te… obećala si da ćemo se igrati.”
Čitam na turskim portalima da je jedna palestinska djevojčica, samo par trenutaka prije smrti dok su se mučili da je izvuku ispod ruševina sklapajući oči tiho poslednjim atomom snage kazala:
“I moja mama je ovde pored mene, mama spava, prije nego što zaspala rekla mi je da ne plačem… dok se ne probudi.”
Umrla je ta djevojcica ne znajući da se mama više nikad neće probuditi isto kao ni ona, duša mala.
Dječak koji je juče poginuo imao je samo četiri godine.
Njegova majka je držala njegovo tijelo kao da će ga zagrljajem vratiti u život.
A dječak, miran, previše miran za jedno dijete, previse lijep za jednog malog umrlog dječaka.
U njegovim malim rukama nije bilo nikakva oružja kao što nam to žele predstaviti. Bilo je komadića hljeba. Ta korica hleba je u tom trebutku samo par sekundi prije njegove smrti bila sva njegova radost.
U Gazi se djeca ne rađaju da bi živjela.Rađaju se da svijet šuti dok umiru, da nama koji ostajemo svijet i sva svjetska a narocito “muslimanska“ elita pokaže svoju hrdju koju imaju u sebi dok šute gledajući scene kako majke same kopaju grobove za svoju djecu.
Zato, braćo i sestre, molim Vas, večeras nemojte da zaspete a da ne podignete ruke ka nebu.
Molimo Allaha da zaštiti nevinu djecu Gaze.
Da olakša bol majkama, da ojača očeve kojima je na rukama umrlo ono što su najviše voljeli.
Učimo dovu za njih kao da molimo za vlastito dijete.
Jer svaka njihova suza je i naša.
Allah je svemoćan. Dova vjernika je oružje jače od bilo koje sile. Gaza polako nestaje, vapi, umire pred laznim demokratama, lažnim pravednicima, pred lažnim vjernicima i pravim nevjernicima. A mi u Sandzaku imamo samo dlanove i srce za dovu. Dova je naš dokaz da nismo mrtvi iznutra.
