piše: Munevera Sutović
Milo Ralević je Beranac, koji kaže za sebe da je “makar pola Rožajac”. Njemu sa strane sjede Juso Bećiragić i Mino Mulić, a kao domaćini druženju bivših radnika Gornjeg Ibra. Ovo druženje se desilo spontano, jer je Milo poželio da još jednom prohoda Rožajama, da još jednom baci pogled na Gornji Ibar i da još jednom evocira uspomene sa onima koji ih, baš kao i on, godinama čuvaju.
Nakon što su pozvani da budu domaćini, Mino i Juso stigli su za nepunih 10 minuta, i činjenica da ne poznaju gosta iz Berana nije značila puno.
Ne više od onoga što ih spaja, a spaja ih Gornji Ibar i sjećanja na sve što su tada imali.
Milo je lošeg zdravstvenog stanja, no iskreno je želio da makar još jednom posjeti Rožaje, “pa za dalje vidjećemo”, dodaje uz osmjeh.
Pri prvom susretu kaže: nema ničega, samo oni dimnjaci strče.
Hodajući kroz grad, osvrće se okolo govoreći da se Rožaje izmijenilo i da se danas možda ne bi snašao kao tad.
“Ovdje je bila velika hotelska terasa” pokazuje jednom rukom, dok se drugom oslanja na štap.
“Znali smo se zapiti ja i ovi vaši Rožajci, a u danima kada je plata pristizala dešavalo se i da ne odemo kući. A ovdje, taj uvijek isti sto, sjedio je Šoro Tutić.” Pita da li je živ.
Pita i za Ismeta Nokića, a onda za Alja Bećiragića. “Šoro Tutić je bio nadležan za saobraćaj i autobuse Gornjeg Ibra.”
Pita za još mnogo ljudi.
Mina i Jusa nije poznavao iz tog doba.
“No kakve veze to ima, svi smo mi djeca Gornjeg Ibra.”
Njegova kćer, Danijela, koja ga je dovezla i time ispunila očevu želju da posjeti Rožaje, pokušava da plati račun, a Milo dobacuje: nemoj ni slučajno da se namećeš, jer Rožajci su domaćini i imaju red, to se vazda moralo poštovati.
Tri radnika Gornjeg Ibra koji je danas ništa drugo do olupina, prisjećali su se tog zlatnog doba bučno i u raspoloženju koje se prenosilo na one koji su sjedeli za obližnjim stolovima.
“Dešavalo se da ponekada zabušavamo i da umjesto da obujemo one duboke čizme i krenemo u šumu, mi sjedimo i duhanimo. Tada bi neočekivano banuo šef pogona i glasno i ljutito bi podviknuo: u šumu! I mi kao djeca, svi u kolonu, bez ijedne riječi.
A u šumu se išlo u 6 ujutru i ponekad na -30 stepeni, jer rožajske zime su bile nemilosrdne, a Kula zaleđena.
Ukoliko bi zakasnili pet minuta samo, za taj dan smo bili slobodni i bez dnevnice.
Znao se red i znalo se za imovinu Gornjeg Ibra, tu cent nije smio zafaliti. Ljudi grade vremena, a nikako obrnuto. A tada su to bili dobri, pošteni i časni ljudi.
Pominje i dobru prijateljicu, Fazelu, kćer Šora Tutića, za koju kaže da je bila “poput jednog muškarca’. Pita za nju, gdje je i kako živi, i koliko bi je volio sresti.
“Kada bi se družina zapila, ona bi nas štitila i skrivala od šefova. Ljutito bi podviknula na mene, pokazujući mi na krevet koji se nalazio u nekom od postrojenja Gornjeg Ibra. Gornji Ibar je bio jedna velika porodica.
Bio je jezgro iz kog se izvozilo i proizvodilo širom Jugoslavije pa i dalje. Radilo se krvavo i teško, ali smo se i držali između sebe.”
Mino i Juso pričaju svoja sjećanja iz Gornjeg Ibra i svako malo ovu družbu osjenči val nostalgije i tuge.
Druženje je trajalo par sati i Milo, slab i već pomalo umoran, osjeća da je vrijeme da se ide. “Svaki dan koji doživim za ponešto sam bogatiji. A danas, oca mu, zaista jesam. Život ode u tren, nije duži od treptaja oka. Jedino se zapamti družba i ovakvi trenuci. Mnogo Rožajaca pamtim po zajedništvu i po časti. Rožaje je uvijek bilo domaćin, no ja se ovdje nikad nisam osjećao gostom. Zato vazda i velim da sam pola Rožajac, a pola Beranac.
Srdačno se pozdravlja sa Jusom Bećiragićem i Minom Mulićem koji su pokazali da Rožaje i dalje jeste domaćin, a uz dogovor da se ponovo sretnu u Beranama.
Gornji Ibar je i danas ono što spaja ljude i ono zbog čega neko dođe u Rožaje, iako slab i pomalo nemoćan, a samo da još jednom oživi to doba kada se teško radilo, no lijepo živjelo, kada se družilo i kada se štitilo, i kada je hotel imao veliku terasu gdje se znalo i zapjevati i gdje je Šoro Tutić vazda sjedio za istim stolom.
