Piše: Munevera Sutović
Doktorku Esmu Bećiragić, kćerku hadži Hasana i hadžinice Aiše Bećiragić, pamtim po izuzetnoj ljepoti. Stasita, otmjenog držanja, sa pojavom koja je prirodno privlačila pažnju, i danas je za mene sinonim elegancije.
Ipak, o dr Esmi Bećiragić, udatoj Bulja, najmanje govorimo kroz prizmu ljepote. Za kratko vrijeme koje joj je dato na ovom svijetu, isplela je priču koja zaslužuje da se pamti i prepričava.
Rođena je u Rožajama, 2. juna 1952. godine, kao dio jedne od prvih generacija rožajskih djevojaka koje su hrabro krenule putem visokog obrazovanja. U toj generaciji bila je i dr Safija Kurtagić Pepić. To su bile djevojke koje su rušile predrasude malog grada i ostavljale trag generacijama koje će kasnije slijediti njihove korake.
U razgovoru sa Esminom sestrom, hadžinicom Elifom, otkrivam da je dr Esma od ranog djetinjstva imala prirodnu snagu vođe. Bila je očeva mezimica, a hadžinici Elifi uzor i oslonac.
Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Rožajama. Godine 1971. upisuje Medicinski fakultet u Prištini, koji završava 1977. godine. Te iste godine zasniva porodicu i seli u Kosovsku Mitrovicu, gdje će naredne 22 godine raditi u mitrovačkoj bolnici. Sve do 1998. godine, kada zbog ratnih dešavanja, zajedno sa porodicom, odlazi u Bosnu i Hercegovinu.
Dr Esma magistrirala je fizikalnu medicinu i radila u poznatoj fojničkoj bolnici “Reumala”, gdje je ostala do svog posljednjeg dana.
Njen brat, dr Esad Bećiragić, prisjeća se da se Esma mogla zaposliti u bilo kojoj sarajevskoj bolnici. Ipak, ona je birala Fojnicu, a zbog pacijenata s kojima je, kako je govorila, „dijelila i radost i tugu“.
Uz ljekarsku posvećenost, dr Esma je bila i majka trojice sinova koji danas žive i rade u Sarajevu. Obje uloge nosila je odgovorno i predano, vođena osjećajem dužnosti, ali još više osjećajem ljudskosti. Kažu da je prema ljudima uvijek imala otvoreno srce, lijepu riječ i osmjeh koji je izražavao blagost.
Da je ostala u Rožajama, njen trag bi zasigurno bio dublje urezan u sjećanja rožajske zajednice. Neki bi je pamtili po profesionalnosti, neki po spremnosti da pomogne i kada nije na radnom mjestu, neki po prijateljstvu i podršci koje je uvijek bila spremna pružiti…
Jer baš tako je pamte u Kosovskoj Mitrovici i u Fojnici, tamo gdje je zadnje živjela i radila.
Hadžinica Elifa mi prepričava i dan Esmine prerane smrti.
Tog jutra, 13. januara 2001. godine, dr Esma je uzela abdest, klanjala sabah i sa najmlađim sinom krenula u posjet roditeljima. Nije slutila da više nikada neće vidjeti roditeljski dom, ni osjetiti toplinu kojom su je tada očekivali.
U 49. godini, njen život prekinut je u teškoj saobraćajnoj nesreći, kada se autobus rožajske agencije “Palas-turs” survao u provaliju. Pored dr Esme, život je izgubilo još deset osoba.
Porodica je vijest dobila telefonom. Esmino tijelo nije pronađeno odmah, pa je nada da je živa trajala satima. Nažalost, potvrda smrti stigla je kasnije toga dana.
Za hadžinicu Elifu, sestru Esminu, to je bio trenutak kada se svijet zauvijek prelomio, za braću, dr Esada, Envera i Šefkiju, njena smrt je otvorila vrata mukloj tišini.
Bol se urezala u cijelu porodicu Bećiragić.
Dr Esma je poticala iz starogradske i pobožne porodice, pa su roditelji njen odlazak ispratili u tišini i strpljivoj predaji Božijoj volji. No, očevo srce ipak nije izdržalo. Nakon što je po treći put obavio hadž koji je uslijedio nedugo poslije smrti dr Esme, njegove mezimice, hadži Hasan je i sam preselio. Očevo srce se smirilo.
Na kraju, može se reći da prerana smrt dr Esme nije ono što je oblikovalo njeno ime. Ono po čemu je zapamćena jeste dobro koje je širila, plemenitost koju je nosila i osjećanje da ljudima bude oslonac i podrška.
Zbog svega toga, naša čaršija može ponosno pričati priču o dr Esmi Bećiragić koja će kroz vrijeme svjedočiti o odgoju, časti, empatiji i svemu onome što je posjedovala i darivala drugima.
Jer će se uz ime dr Esme Bećiragić, uvijek pomenuti i ono da potiče iz Rožaja, i da Rožaje mora biti čaršija dobrih ljudi.
Baš onakvih kakva je bila dr Esma Bećiragić.
