Danas se navršavaju 33 godine od zločina u Štrpcima.
Tog 27. februara 1993. zaustavljen je voz “Lovćen 671” na pruzi Beograd-Bar, ali je mnogo prije toga zaustavljena savjest. Iz vagona je izvedeno dvadeset ljudi, putnika koji su se zatekli na tom mjestu, bez krivice i bez zaštite. Odvedeni su i ubijeni samo zato što su nosili bošnjačko ime.
Zločin su počinili pripadnici paravojne jedinice „Osvetnici“, kojom je komandovao Milan Lukić. U voz su ušli pred očima policijske pratnje i željezničkog osoblja. Nije bilo pokušaja da se spriječi selektivno izvođenje putnika. Presude su kasnije potvrdile da je postojala mogućnost da se reaguje. Ipak, ni nakon 33 godine institucije nijesu preuzele potpunu odgovornost za propuste koji su omogućili da se zločin dogodi. Nije bilo jasnog i nedvosmisleg priznanja sistemskog neuspjeha.
Pravosnažno je osuđeno deset lica, dok su tri osobe pred Višim sudom u Beogradu u ponovljenom postupku osuđene na ukupno 25 godina zatvora, ali ta presuda još nije pravosnažna. U Crnoj Gori je 2003. godine Nebojša Ranisavljević pravosnažno osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Milan Lukić je pred Haškim tribunalom osuđen na doživotni zatvor, za niz zločina počinjenih u Višegradu tokom rata, dok ga Sud Bosne i Hercegovine od 2019. godine tereti i za zločin u Štrpcima.
Krajem 2014. godine, u zajedničkoj akciji policije Bosne i Hercegovine i Srbije, uhapšeno je 15 osoba. Pred Sudom Bosne i Hercegovine 2015. započelo je suđenje protiv desetorice optuženih, jedan je priznao krivicu, a postupak protiv jednog optuženog obustavljen je 2021. godine zbog smrti. Izrečene su pravosnažne kazne u rasponu od pet do petnaest godina zatvora. U Srbiji je 2018. godine podignuta optužnica protiv pet osoba, troje je osuđeno na kazne od pet do deset godina zatvora, dok su dvojica optuženih u međuvremenu preminula.
Prema optužnicama, u zločinu je učestvovala organizovana oružana grupa od 25 do 30 pripadnika Vojske Republike Srpske. Ta činjenica jasno pokazuje da puna pravda još nije dostignuta.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve — Halila Zupčevića, Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Iljaza Ličine — na obalama jezera Perućac. Za ostalima se i dalje traga i nakon više od tri decenije. Porodice još nemaju mjesto na kojem bi mogle dostojanstveno proučiti fatihu za svoje najmilije.
Odluka Vlade Crne Gore o isplati novčane naknade porodicama civilnih žrtava, uključujući i porodice žrtava otmice u Štrpcima, predstavlja korak ka priznavanju odgovornosti države. Ipak, novčana naknada ne može zamijeniti punu istinu, pravdu i sistemsko suočavanje s prošlošću. Materijalna satisfakcija nije isto što i moralna odgovornost, niti može ublažiti tišinu koja je trajala decenijama.
Ovaj zločin nije bio trenutak haosa, već posljedica dugog procesa dehumanizacije. Ljudi su najprije izdvojeni u jeziku i percepciji, a tek potom nasilno odvojeni od života. Kada ime postane razlog za sumnju, zločin prestaje biti izuzetak i postaje ishod.
Sjećanje na Štrpce nije samo čin pijeteta, već trajni zahtjev za istinom, potpunom odgovornošću i dostojanstvom koje dugujemo onima čiji su životi nasilno prekinuti. Dok god se ne suočimo sa svim aspektima ovog zločina, ova godišnjica neće biti samo podsjetnik na prošlost, već i opomena sadašnjosti.
Neka im je vječni rahmet-obaveza pamćenja ostaje, jer se svaki prećutani zločin ponavlja.
Predsjednik SO Rožaje Almir Avdić
