Piše: Jasmina Luboder Leković
Neću pisati dugo…
Živio je i stvarao u Rožajama. Njegova kuća bila je puna ljudi, dječije graje, smijeha… pjesme i igre. I danas, kada se sjetim, a često to drugima prepričavam, pred očima mi je jedna porodica. I danas postoje nasljednici pored čije kuće prođeš, a oni pjevaju i igraju. Kroz svaki svoj korak gradili su Bošnjačku etnografsku kulturu.
Takvih ljudi danas je malo. Takvog duha još manje.
Meni nije predavao, ali sam znala da su prve petice mnogima bile baš od njega. U vremenima kada se petica nije poklanjala, kada se znanje mjerilo u učionici i spuštenom glavom pred tablom, a ne statistikama, sertifikatima i pohvalama.
Majka mi je pričala kako je znao učiti dok kiša pada, ogrnut ćebetom, s knjigom privijenom uz grudi. Malo čita, malo pjeva… Odrasli su u istom selu, otuda i taj osjećaj bliskosti. Nekada mi je govorila kako su njihova vremena bila ljepša. Smijala sam se tome. A danas, kako ulazim u neka svoja ozbiljnija vremena, shvatam da nije bilo ni lakše ni ljepše, samo je bilo iskrenije. Danas, kada vidimo kako naša djeca uče, jasno nam je koliko su ta vremena bila drugačija.
Često pišemo o sebi. O ovima i onima. O ljudima koji su nam tek dotakli život i o onima koji su u njemu ostali zauvijek. Vrijeme ide naprijed, a mi mu, neprimjetno, idemo u susret. Neki nestanu bez traga, a neki, oni rijetki, ostanu da žive u pričama, sjećanjima i našim dovama.
Na putu do škole, kasnije do čaršije, niz brdo , ono naše, Bandžovo, uvijek je tu bio osmijeh i:
— Dajovooo…
Šemso Kujević.
Rekoh da neću pisati dugo, jer živimo u instant vremenima. A ipak, kao neko ko pod prstima osjeća prolaznost zemana, kao svjedok mnogih zapisanih istorijskih tragova, znam da će se o njemu tek pisati. Kažemo da nemamo vremena, a istina je samo da ga drugačije trošimo.
I dok danas užurbano listamo stranice vlastitih života, rijetko se zapitamo:
ko će o nama pisati?
Ko će nas se sjećati?
Možda smo, neki od nas, već zakasnili da iza sebe ostavimo dobro sjećanje.
Neka ovo bude podsjetnik.
Da iza čovjeka ne ostaju titule, ni brojevi, ni slike.
Ostaje ono kako si nekome uljepšao djetinjstvo, uspomene… i taj put niz brdo.
I neka ostane to jednostavno, to ljudsko, dobrotom neprolazno:
Dajovo.
