Piše: Jasmina Luboder Leković

Tamo gdje prestaju zanati i dućani,
počinju naše uspomene.
Jedan haber, nošen davnim akšamlucima.
Jedna sudbina, stotinu želja.
Jedna suza, hiljadu misli.

Kao naše majke,
sramežljivo pletemo uspomene.
Prošlost nikada ne briše naša sjećanja.

Dva života, dva kadera,
pronikla iz jednog osmijeha,
kao na razboju isprepletena
srećom i tugom.
Životom.

Takav je ovaj naš dunjaluk.

Stopama davno otopljenih snjegova…
Zavičaj nas najjače miluje
onda kada smo daleko.

Naši očevi, naše amidže,

mi
svako u svom zemanu.
U sehari prolaznosti
slažemo đerdane uspomena.

Izumiru zanati,
umiru pravi insani.
Tragom i ovoga zanata
kao podsjetnik da je bilo, da ima…
I da će uvijek biti
dobrih i vrijednih ljudi.

Čiju dobrotu i čisti džan,
koračajući životnom kaldrmom,
ne može pokvariti
breme teškog vakta.

„Šetajući starom Gornjom rožajskom čaršijom,
prepun nostalgije, Feriz sa bratom Mehom
posmatra stare dućane, hanove, pekaru,
obućarske i krojačke radnje.
Na kraju svratiše u brijačnicu punu starih ljudi.
Gospodin i pravi bekrija, Arif-aga,
dokazao im je da su najveći prijatelji
oni koji te ne zaborave kad ti zatreba pomoć.
Ponudio im je da zajedno rade
i usavrše berberski zanat.“
(Kardović, M. Fadil, Nazdravlje, da smo živi i zdravi, 2013)