Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Danas bajke više ne započinju poznatom rečenicom iz djetinjstva „Jednom davno…“ i kada se završeci sve rjeđe završavaju sa „I živjeli su srećno do kraja života“, Jasmina Luboder-Leković nas poziva da se ogledamo u iskrivljenim ogledalom naše svakodnevice. Njena knjiga Bajke za odrasle nije bajka u tradicionalnom smislu to je literarni mozaik društvene zbilje, poetska zbirka u formi eseja, dnevnik jedne duše i ogledalo jednog doba.
Već u Uputstvu za upotrebu, autorka predlaže da se knjiga ne čita očima navike, već dušom:
„Pre čitanja obavezno očistite misli. Ako možete obojite ih u plavo… Naoružajte se osmehom!“
Tako nas uvodi u sopstveni unutrašnji svijet, ali i u kolektivnu stvarnost punu šarenih, ponekad tužnih, a ponekad ciničnih bajki. U bajkama Jasmine Luboder-Leković, Snežana luta između trgovačkih lanaca, Pinokio broji lajkove, a Pipi nosi tuđe čarape simboličke krinke našeg doba.
Bajke koje je autorka prepoznala i prepisala iz stvarnosti oslanjaju se na ironiju, intertekstualnost i simboliku. U tekstu Pinokio sa hiljadu lica, Luboder razotkriva potrebu savremenog čovjeka da „postoji“ isključivo putem digitalne prisutnosti:
„Lajk znači da postojim. Čudno neko postojanje!“
Ovđe se raskrinkava kriza identiteta u dobu društvenih mreža, đe su emocije postale filteri, a duša opcija za uređivanje. Svaka bajka nosi svoje pitanje ponekad otuđeno, a ponekad kao krik:
„Pogledajmo sebe u sebi, sa druge strane stvarnosti. I onda se zapitajmo šta to fotografišemo?“
Posebno moćan je narativ o ženama i ulozi koju savremeno društvo kroji: od Hanume sa Instagrama do Žene od sultana. Ironija se gradi slojevima šminke i društvenih očekivanja:
„Praviti od sebe nešto što nismo? Lepa za sebe. Tebe? Njega? Svakoga?!“
„Princeza“ u ovoj knjizi više nije ni uspavana ni čekana ona je zatečena u svakodnevici manipulacije, bremenita obavezama i ćutanjem. Bajka više nije utočište, nego šifra kojom se otključava društvena kritika:
„Žena od sultana je vrsta princeza u nestajanju. Nisu noći toliko duge da ispričaju sve.“
U Alisi u zemlji iluzija, vrijeme otkucava kao društveni alarm:
„Prolazimo mi, ne vreme… Digitalno smo pismeni, a duhovno sve nepismeniji.“
Ovđe autorka majstorski povezuje izgubljenost u prostoru ekrana i zatrpanost informacijama koje nas ne oplemenjuju, već otuđuju. Estetika modernog doba, predstavljena u bajkama poput Lepotica i selfi, dovodi u pitanje sam pojam ljepote i umjetnosti:
„Šta šminkamo? Život? Sreću? Tugu?“
Ljepota, piše autorka, nije u ogledalu, već u stavu, skromnosti i samoprihvatanju:
„Lepota je pristojnost. Uzmi je.“
U poglavljima kao što su Ružno pače i Mali princ u nama, otvara se prostor nježnosti, saosjećanja i unutrašnje pobune:
„Čovek srcem najdublje vidi… Gledaj!“
„Odraz umora, protkan lepotom godina, koje sa ponosom nosimo.“
To je povratak djetinjstvu ne iz nostalgične pobude, već kao pokušaj da se svijet ponovo osmisli iznutra, iskreno, djetinjim srcem koje nije izgubilo vjeru.
U Uputstvu za posle, autorka završava bajku, ali zapravo – otvara novo poglavlje života, jer:
„Mi, odrasli, malo smo iskrivili bajke! Možda i malo više…“
„Ne živi se srećno na fotografijama. Fotografije su za uspomene.“
Ona ne nudi utopiju, nego podsjetnik da su jednostavnost, poštovanje, unutrašnji mir i ljudska toplina jedine trajne vrijednosti. Kritika je ovđe oblik nježnosti, a ironija vapaj da se vratimo sebi. Bajke za odrasle nisu bajke koje se čitaju za laku noć to su tekstovi koji nas bude.
U njima je i smijeh i gorčina, i snaga i slabost, i kritika i nada. Jasmina-Luboder Leković nas ne uči da bježimo iz stvarnosti, već da je prepoznamo, da je mijenjamo, da joj se nasmijemo, a ponekad i oprostimo.
Njena rečenica na kraju možda je najbolji rezime čitave knjige:
„Između lajka i života, stvaran je put.“ (str. 54)
To je put koji ne vodi ka lažnim idealima, već ka istinitim bajkama – koje živimo, a ne sanjamo.
Knjiga Bajke za odrasle Jasmine Luboder Leković je zbirka savremenih literarnih parabola, ali ona je i ogoljeni dijalog između nas i našeg vremena. Ove bajke ne nude bijeg u imaginarno, već suočavanje sa realnošću, umotano u poetski jezik, ironiju i povremene šamare istine.
Svaka bajka u zbirci otvara novo ogledalo nekada iskrivljeno, nekada brutalno jasno u kojem vidimo svoje slabosti, propuste, društvene uloge koje igramo, i vrijednosti koje smo zaboravili. Autorka majstorski koristi poznate bajkovite arhetipove Snežanu, Pinokija, Alisu, Malog princa, Zvončicu da bi nam pokazala koliko su naši životi postali bajke bez poruke, bez mora(la), bajke bez kraja.
Svojim autentičnim stilom, ona nas vodi od smijeha do stida, od topline do gorčine, podsjećajući nas na ono što smo zanemarili jednostavnost, skromnost, ljudsku bliskost, iskrenu emociju i radost koja ne traži filter. U digitalnom dobu kada „lajk znači da postojimo“, Luboderova nas poziva da se zapitamo da li zaista živimo ili samo postojimo na fotografijama? Da li pričamo bajke sebi ili ih prodajemo javnosti? Da li smo uopšte svjesni koliko su se bajke promijenile, ili smo se samo mi promijenili? Ove bajke su „ispričane tastaturom, a fotografisane dušom“.
One ne žele da nas uspavaju, već da nas probude. Da nas vrate sebi. Da podsjeti da čarolija još postoji ne u čarobnim lampama, nego u iskrenom pogledu, djetinjoj radoznalosti, i promišljanju između dva osmijeha.
Jer život nije bajka sa sretnim krajem. Život je bajka koja se piše svakog dana riječima koje biramo, vrijednostima koje nosimo i pogledima kojima obasjavamo druge.
