Rožaje je mali gradić koji je kroz istoriju svog postojanja rađao velike ljude i velika imena.
Neki su zapamćeni kao borci, neki kao ljekari, neki kao učitelji, neki kao imami…
A ima onih među nama koji još stvaraju i sa kojima druženje predstavlja istinsku privilegiju onome koji želi da saznaje i da uči. Jedan od takvih je Ibrahim Hadžić, gigant pisane riječi, a čije ime je zastupljeno i u oblasti izučavanja gljiva.
Ljeta provodi u rodnim Rožajama, okružen braćom i mnogobrojnom porodicom. Na ulici ga možemo sresti usporenog hoda, sa šeširom na glavi i štapom kojim skladno i čvrsto oslanja svojih 80 godina.
U susretu sa njim, kao da se pravda zbog svoje fizičke nemoći, a nesvjestan je snage uma kojim zaokuplja pažnju sagovornika već prvom izgovorenom riječju. Objašnjava kako treba pozicionirati kameru, a kako sagovornika, gdje sagovornik treba da usmjeri pogled…
No ni to ne dolazi slučajno, jer Ibrahim je bio i urednik Školskog programa Televizije Beograd u bivšoj Jugoslaviji. Za to doba njegovog profesionalnog djelovanja kaže se da je “zlatno doba” obrazovnog televizijskog programa.
Međutim, Ibrahim u razgovoru ne pominje tu činjenicu. Na stolu stoje zbirke pjesama i njegova prozna djela, među kojima i zadnja objavljena knjiga “Pričam ti priču” koja će se promovisati tamo odakle je i potekla. Direktno iz srca zavičaja, u srcu Rožaja. Knjige su pripremljene kao poklon, i Ibrahim ih rado dariva.
Ni 65 godina života i rada u Beogradu ne slabi Ibrahimovu vezu sa rodnim krajem. I upravo je njegova posljednja objavljena knjiga zbir onih priča ispričanih narodnim jezikom i jezikom običaja, a koje potvrđuju tu neraskidivu vezu sa rijekom, sa pticom, sa kaldrmom, sa starom Kučanskom džamijom, i sa svakim ćoškom ove čaršije.
Pisati o Ibrahimu je zadatak kojem treba prići s velikom odgovornošću, i obuhvatiti višeslojnost njegove ličnosti, jer je Ibrahim Hadžić istaknuti pjesnik, proznjak, prevodilac, mikolog, leksikograf, ali i prirodnjak sa dugogodišnjim istraživanjima i objavljenim rezultatima.
O Ibrahimu se ne može ni sve kazati. Međutim, ono što fascinira jeste skromnost i jednostavnost kojom on nosi svoje ime u čemu leži njegova stvaralačka veličina. Nije stvarao da bi ostao zapamćen, niti je u stvaranju bio vođen drugačijim interesom od onoga da od sebe da ono što može obogatiti svakog čovjeka koji se sretne sa njegovim djelom.
A Ibrahim stvara i danas.
Citira mi pisca koji tvrdi da poslije 70 godina starosti niko ne bi trebalo da piše, a onda se smije i nadovezuje da on ipak i dalje piše jer drugačije ne bi mogao, ne odričući pritom mogućnost da je taj pisac možda i u pravu.
O Ibrahimu Hadžiću, pisaće mnogi. Svaki od tih tekstova sadržaće detalje o njegovom životnom djelu, o nagradama, o tome kakav je pjesnik i uopšte književnik, donosiće se mnogo zaključaka.
Ako ukucate njegovo ime, pojaviće se masa informacija. A o njemu svjedočiće i njegova brojna djela u kojima je, uprkos razdvojenosti, čuvao naš jezik, našu kulturu i našu čaršiju.
Ipak, mi koji ga poznajemo, i koji smo imali priliku da svjedočimo skromnosti njegovog bića, koje u tišini luta rožajskim šumama, sluša govor ptica, sanja o djetinjstvu i majci Zadi, i sve to nam nesebično dariva, imamo pravo govoriti i pisati o Ibrahimu i na drugačiji način.
A to je onaj da je Ibrahim Hadžić velikan rožajske čaršije čije će ime i u budućnosti mnogim generacijama otvarati vrata u oblasti kulture i umjetnosti, i koje će ponosno kazati da potiču iz rožajske čaršije, one iste koja je izrodila i Ibrahima Hadžića.
Munevera Sutović
