Jasmina Luboder Leković
dipl. žurnalista
Kako prolazi vrijeme, prolazimo i mi. Ostaju tek sjećanja i rijetko sačuvan kamen, poneki zid koji se još opire zaboravu, kao podsjetnik da je svaki naš korak istovremeno i odlazak.
Sve što je nekada bilo puno osmijeha, mirisa domaćeg hljeba i koraka, danas, tu na vrhu Njeguša, stoji skromno, gotovo stidljivo, kao da se povuklo pred našom žurbom.
Gdje li to žurimo…
Pamćenjem koje ne može stati u godinu izgradnje uklesanu u kamen. Prošlog ljeta nisam ni primijetila kada su nastale fotografije kule mogu slobodno reći, gotovo ,,herojski“. Trava obrasla, poznat put iz djetinjstva i ona, na vrhu. Po povratku shvatih da trava skriva sjećanja. Pričalo se da se u blizini kule nalaze tragovi antičkog groblja, ali to ostavljam da drugi istražuju…
Prema sjećanju prof. Mehdije Mujevića, kula je pripadala Husu Zejneloviću, a kasnije ju je kupio Medo Kujević iz Balotića. Huso se, kao i mnogi tada, odselio u Tursku. Tako to biva, ljudi krenu, kuće ostaju, pa i one jednom počnu da se osipaju. Govorilo se da su pijesak za njenu gradnju nosili na konjima, iz daljine, uz brdo, strpljivo i uporno.
Kao dijete ulazila sam u tu kulu sa onom dječijom radoznalošću koja ne zna za godine niti za propadanje. Na spratu je bila musafirska soba, pamtim je po izuzetnoj urednosti. U tim musafirskim sobama živjela je jedna posebna mjera svijeta, bošnjačka po svojoj suštini, koja se ne uči ,,po školama“, već se nosi u duši.
Fatih Hadžić u svom tekstu Kuća kao dio identiteta kaže:
„Pored običnih seoskih kuća, na selu su postojale i kule koje su pravljene od kamena. Kule su imale samo ugledne i jake porodice koje su nešto značile u selu pa i šire. Zidovi ovih kula su obično bili debljine oko jednog metra i one su takođe, pored stanovanja, imale ulogu porodičnog utvrđenja i zaštite od eventualnih napada raznih komita i bandi izvana. Imale su više prostorija koje su bile opremljene minderima.“
Dok sam kroz obraslu travu koračala pored nje, svjesna da idemo dalje, bez mogućnosti povratka, i da smo tu tek kao zbir neispričanih priča, shvatih: ne moramo je obnavljati riječima, ali je možemo čuvati od zaborava.
