Povodom sinoćnjih događaja na Zabjelu, gdje su se čuli povici “Ubij, ubij Turčina”, izražavam duboku zabrinutost i ogorčenje zbog atmosfere koja je stvorena u glavnom gradu jedne države koja se ponosi multietničkim skladom i evropskim vrijednostima.
Ovaj događaj nije samo moralni poraz, već i pokazatelj institucionalne slabosti. Kada se poruke mržnje nesmetano šire, a institucije ostaju nijeme, one zapravo šalju poruku da je nasilje dozvoljeno. Država koja ne štiti svakog čovjeka – bez obzira na njegovo ime, porijeklo ili pasoš – gubi pravo da se naziva pravednom i evropskom.
U trenucima kada se razbuktavaju najniže strasti, od suštinske je važnosti da građani pokažu zrelost i odbace svaku vrstu podjela. Crna Gora je kroz svoju historiju opstajala zahvaljujući međusobnom poštovanju i solidarnosti, ne zahvaljujući onima koji su pozivali na razdor. Zajedništvo danas nije fraza, već nužan odgovor na pokušaje da se naš identitet svede na mržnju prema drugima.
Kada se u istom danu pojave gotovo identična saopštenja političkih partija i pojedinaca koji imaju direktan uticaj u vlasti — poput Nove srpske demokratije, Pokreta narodnog povjerenja i njihovih lidera — jasno je da ne svjedočimo stihijskim ispadima, već koordinisanom političkom djelovanju.
To djelovanje ima jasan cilj: da se društvo navikne na govor mržnje, da se Crna Gora pretvori u poligon za tuđe ideološke bitke i da se pod plaštom “patriotizma” stvara nova podjela među građanima.
Nažalost, vlast je u velikoj mjeri odgovorna što se takve ideje slobodno šire. Umjesto da zaštite građane i pošalju jasnu poruku da je poziv na nasilje krivično djelo, pojedini funkcioneri i njihovi mediji poslušno prenose poruke koje dolaze iz Beograda, doprinoseći stvaranju atmosfere straha i nepovjerenja.
Slučajno ili ne, linč na Zabjelu uslijedio je neposredno nakon izjave predsjednika Srbije da “Turska ponovo sanja obnovu Otomanske imperije” i da “ne želi stabilnost Zapadnog Balkana”. Ti narativi nijesu ostali bez odjeka u Crnoj Gori — njegovi politički poslušnici, od Milana Kneževića i Milivoja Brkovića do Vladimira Dobričanina, potrčali su da ponove te riječi, označavajući turske državljane kao prijetnju.
Kada se u političkom prostoru normalizuje govor o “bahatom ponašanju Turaka”, o “neoosmanizmu” i o “prevelikom broju stranaca”, tada je samo pitanje trenutka kada će se neko osjetiti pozvanim da “brani narod” kamenicom ili pesnicom.
Ovakva retorika direktno vodi ka nasilju i urušavanju temelja na kojima počiva savremena Crna Gora – države svih njenih građana, bez obzira na porijeklo, vjeru ili nacionalnost.
Pozivam čelnike bezbjednosnog sektora da pokažu odgovornost i profesionalnost, jer nijedan građanin – domaći ili strani – ne smije živjeti u strahu zbog poruka koje dolaze sa ulica ili sa političkih tribina.
Pozivam i međunarodne partnere, naročito države članice NATO-a, da ne ostanu nijemi posmatrači dok se na crnogorskim ulicama ponovo bude duhovi mržnje i ekstremizma.
Rožaje, kao grad mira, razumijevanja i zajedništva, nikada neće pristati da ćuti dok se po Crnoj Gori ponovo dijele ljudi po vjeri i imenu.
Naša je dužnost da stanemo u odbranu vrijednosti za koje smo se decenijama borili – dostojanstva, mira i poštovanja različitosti.
Crna Gora nije ničija kolonija, niti ičiji ideološki eksperiment.
Oni koji pokušavaju da je svedu na alat u tuđim rukama – moraju znati da će naići na otpor slobodnih građana, jer ova zemlja pripada svima koji u nju vjeruju, a ne onima koji od nje žive.
