Danas, 11. jula, pred sjenama ubijenih u Srebrenici, stojimo nijemi. Nema riječi koje mogu obuhvatiti težinu boli koju su majke podnijele, podnose, a neke i ponijele u mezar sa sobom. Nema govora koji može umiriti duše koje još tragaju, koje još čekaju kosti svojih najmilijih.
U julu 1995. godine, na tlu Evrope, pod okriljem noći, ali i pod okriljem svijeta koji je ćutao – počinjen je genocid. Ubijeno je više od osam hiljada sinova, očeva, djedova, braće. Oduzeti su iz naručja svojih majki. Očevi su klečali pred naoružanim ljudima, braća su se grlila posljednji put. Dječaci koji još nisu ni naučili šta znači život, otjerani su u smrt. Samo zato što su bili Bošnjaci.
Majke Srebrenice…
One koje su ispratile sinove bez da su znale da ih nikada više neće zagrliti.
One koje su kopale vlastitim rukama, tražeći ostatke djetinjstva svojih sinova.
One koje i danas, 30 godina kasnije, hodaju mezarjem, broje nišane i zovu imenom svakog sina – da ih smrt ne zaboravi.
One ne traže osvetu. One traže pravdu. One traže da svijet prizna bol koju su nosile dok su grlile vreće s kostima, moleći Boga da barem glava bude nađena. Da imaju gdje spustiti dlan.
Rožaje tuguje zajedno s vama, majke. Rožaje nosi Srebrenicu u srcu, kao otvorenu ranu koja ne zarasta. Rožaje se sjeća i neće zaboraviti.
Srebrenica je mjesto gdje je čovječanstvo palo. Ali i mjesto gdje je dostojanstvo majki postalo veće od svakog suda, od svake politike, od svakog zaborava.
Naša je dužnost da čuvamo sjećanje. Da učimo djecu šta se dogodilo. Da ne dozvolimo da se istina prekraja. Da ne šutimo, jer šutnja ubija drugi put.
Neka duše šehida Srebrenice nađu smiraj.
Neka nas njihove majke nauče da nikada ne okrenemo glavu pred nepravdom.
Neka nas ova bol zauvijek podsjeća koliko su tanka granica između mržnje i smrti i koliko vrijedi ljudski život.
Predsjednik Skupštine opštine Rožaje, Almir Avdić
