piše: Munevera Sutović
Autobus kompanije “Palas-turs” oznake BA 50-03, kao i mnogo puta prije, i toga jutra krenuo je iz Sarajeva prema Rožajama.
U osam časova ujutru, 13. januara 2001. godine, vozač autobusa pokrenuo je motor i krenuo sa putnicima iz Sarajeva. Sarajevskim nebom provejavao je slabi snijeg. Putnici, pomalo pospani, utihnuli su, a svaki je šćućuren u svom sjedištu pazio da ne ometa onog drugog koji kunja. Jedino je mladi kondukter narušavao tišinu razgovorom i pošalicama sa putnicima.
Vozač i vlasnik kompanije “Palas-turs”, Ramzija Kalač, poznatiji kao Ranđa, na sebi je imao sivi džemper. Nakon što je završio kondukterski dio posla, njegov sin, Alen Kalač, pridružio se svom ocu na mjestu suvozača. Konačno, autobusom je zavladala totalna tišina i ništa nije naslućivalo ono što će tako naglo uslijediti.
Uobičajena autobuska vožnja prekinuta je jakim udarcem, a iz atmosfere sna putnici su naglo uletjeli u bezizlaznost užasa, straha i panike. Već u narednom momentu, autobus je ležao u provaliji kanjona rijeke Bistrica, dubokom 150 metara, u mjestu Tuhalji nedaleko od Sarajeva.
Za desetoro putnika vožnja autobusom “Palas-turs” bila je vožnja do njihovog vječnog odredišta.
Naredni dan u Rožajama proglašen je danom žalosti i grad je zaćutao. Tih dana, tragedija je proživljena u tišini i solidarnosti sa porodicama stradalih. Šok i nevjerica bili su stanje građana Rožaja.
24 godine poslije tog događaja, članovi stradalih ne nalaze snagu da govore o tome i svaki pokušaj završen je zagušujućim plačom. Muk koji u sebi nosi bol težak je 24 godine, 288 mjeseci i 8.640 dana.
Dok je jednima autobus kompanije “Palas-turs” sinonim za gubitak, tugu i smrt, drugima je povod da taj događaj slave kao ponovno rođenje.
Ipak, ovaj tragični događaj danas je pao u zaborav. Osim šturih novinarskih tekstova objavljenih neposredno poslije događaja, drugih informacija nema, što upućuje na to da je kolektivna svijest sklona brzom zaboravu.
Oni koji ne zaboravljaju su preživjeli saobraćajnu nesreću autobusa “Palas-turs”.
Jedan od njih je Almir Ademagić, koji danas živi i radi u Americi.
Na kraju našeg video intervjua, Almir poručuje svojim sunarodnicima i sugrađanima da se vole, poštuju, tolerišu, da ih uspjeh drugog raduje i da je život samo jedan, pa ga treba koristiti onako kako nam Gospodar nalaže.
No, prije nego smo došli do kraja intervjua, Almir je pravio duge pauze u govoru koje su upućivale na njegovu duboku uznemirenost izazvanu oživljavanjem sjećanja na taj dan.
„U momentu kada sam osjetio udarac autobusa, spavao sam. Bilo mi je nepunih 20 godina i krenuo sam u posjetu amidžama, porodici Ademagić. Zauzeo sam zadnje mjesto u autobusu jer se nisam želio nametati, iako je otac insistirao da sjednem naprijed. Ipak, oca nisam poslušao i vjerujem da mi je to spasilo život. Odjednom nastalo je stanje panike, svi su vriskali, a ja iz sna prikovao sam pogled za vozača, Ranđu. Od njega sam očekivao spas. Lavovski se borio da održi pravac. Mogao je sebe spasiti, ali nije.
U momentu udarca izazvanog odronom, autobus je udario u stijenu i tada je vozač izgubio kontrolu. Ipak, nije puštao volan i svim snagama je pokušavao da iskontroliše pravac. Tvrdim da je založio svoj život pokušavajući do samog kraja da autobus održi na magistrali. Magistrala je bila klizava i neobezbijeđena. Padao je snijeg.
Sljedeće čega se sjećam jeste buđenje iz nesvjesnog stanja, krvi koja se slivala niz moje lice, razbacanih i otvorenih kofera i beživotnog tijela u sivom džemperu. Užas, strah i bespomoćnost blokirali su mi svijest o tome šta se desilo. Kao da sam odjednom bio u nekom drugom, čudnom i konfuznom univerzumu. Beživotna i povrijeđena tijela ležala su nepomično, onako kako su ispadali iz autobusa prilikom prevrtanja.
Krenuo sam uz liticu koja je vodila do magistrale, oglušujući se na vapaje preživjelih… Jednom od putnika noge su bile zarobljene kamenom. Zapomagao je i ja sam mu pokušao pomoći. Bol u leđima i preponama je momentalno presjekao svaki moj napor. Bio sam nejak. Sljedeće čega se sjećam jesu dvojica momaka koji su me izvukli i strpali u žuti golf dvojku. U bolnici sam bio mjesec dana.
Dani poslije nesreće, pa i mjeseci, bili su jako teški. Imao sam košmare, sanjao sam autobuse koji plutaju rijekom. Onda sam te iste godine, nekoliko mjeseci kasnije, odlučio da se suočim sa strahom. Sjeo sam u autobus i pošao za Rožaje, i to je bila najteža stvar koju sam doživio poslije nesreće. Na svaki trzaj autobusa, tijelo mi se grčilo i svijest udarala u panici.
Danas sam u Americi, imam porodicu i taj momenat da sam preživio u autobusu “Palas-turs” slavim kao svoj rođendan.“
Intervju Almir završava upućujući najtoplije pozdrave Rožajama i građanima Rožaja.
Putnici autobusa “Palas-turs”, oni preživjeli, nikada neće zaboraviti 13. januar 2001. godine, a oni koji su toga dana stradali u nesreći, njih desetoro, postali su tišina.
Esma Bećiragić, ljekarka koja je živjela i radila u Sarajevu, nije stigla do roditeljskog doma u Rožajama, gdje su je željno očekivali.
Nije stigao ni Kurtan Nurković iz Seošnice, a njegova supruga, teško povrijeđena, uspjela je domognuti se magistrale.
Među stradalima bila je i osmogodišnja Lamija Nurković. Bračni par iz Kalice, Ćazim i Mahija Skenderović, zajedno su napustili ovaj svijet. Za Safetu Duraković i Hajriza Ličinu iz Berana, kao i za Jovana Pajića iz Visokog, vožnja “Palas-tursom” također je bila njihova posljednja.
U Rožaje su dovezena i beživotna tijela Ramzije Ranđe Kalača i njegovog sina, Alena Kalača.
Autobus “Palas-turs” toga jutra zauvijek je obustavio vožnju. Kolektivno sjećanje na desetoro ljudi i njihove izgubljene živote, prekinute snove i ljubavi, sve više blijedi.
Ono što nikada nije prestalo jeste bol najbližih članova porodice i sjećanja preživjelih, koji i danas, poslije 24 godine od nesreće, prave duge pauze u govoru dok svjedoče o tom tragičnom događaju.
