Piše: Munevera Sutović
Prolazeći ulicom, zapazih stariju ženu kako stoji na kiši, oslonjena na štap. Bila je nepomična i mokra. Na moje pitanje da li je dobro, sporim i otežanim glasom odgovori da nije. Zatrebala joj je pomoć da savlada dva-tri stepenika koji vode u zgradu. Rekla je da mora do šnajderke po stvari koje je ranije ostavila.
Noć prije imala je epileptični napad. Hitna pomoć nije dolazila, nisu ni bili pozvani. Živi sa suprugom od osamdeset godina koji ne vozi. Pokazivala je terapiju koju mora piti do kraja života. Do bolnice je stigla đačkim kombijem, istim onim kojim će se vratiti kući. Sinovi su za poslom, kćeri udate, a ona svakog časa uzdiše.
Pozivamo kćer za koju kaže da joj je „valjanija nego još pet sinova“. Ali i kćer je bolesna, pa je, veli, ne bi trebalo uznemiravati. Ipak, kćer dolazi da je zbrine, pomalo ljuta što se majka sama uputila u bolnicu.
Tradicionalne porodične zajednice, koje su nekada bile stub ne samo rožajske kulture življenja nego i šire, više ne postoje. „Civilizacija“ je oblikovala porodicu na drugačiji, nekima prihvatljiviji način.
S jedne strane imamo sinove i kćeri koji grade vlastite živote i porodice; s druge strane, ostarjele roditelje koji ostaju sami – i koji, kako će mnogi reći, nisu „snahina dužnost“.
Ali da li su naši roditelji naša dužnost, dužnost njihove djece?
Odgovor se ne nalazi u propisima, već u ličnom osjećanju ljubavi, poštovanja i zahvalnosti prema onima koji su nas rodili i učili, koliko su umjeli i znali. Roditelji nijesu savršeni. Ponekad se miješaju u odluke odrasle djece, ponekad griješe, kao što i mi griješimo. Ali to nisu ljudi koji su nekada vagali „težinu“ svoje djece, niti oni koji biraju tišinu kada dijete postavlja hiljadu pitanja. To nisu ljudi koji bi napustili svoju djecu i otišli za poslom.
Raspad tradicionalne porodične zajednice ima mnogo uzroka, i ne svodi se samo na „laki izbor“ djece. No bez ulaženja u duboke analize, ostaje jedno: to su naši roditelji.
Briga o njima ne znači nužno živjeti pod istim krovom. Ne znači ni biti u istom gradu. Briga je prije svega volja da se iznađe način da naše majke i očevi ne stoje na kiši, nemoćni pred dva-tri stepenika do ulaza u zgradu. Volja da poslije epileptičnog napada ne moraju sami đačkim kombijem iz sela do Doma zdravlja, gdje ih čekaju dugi redovi onih koji traže pomoć.
O njihovom oproštaju ne treba da brinemo – oni su nam ga već dali.
Pitanje je samo: kada jednom nestanu, koliko ćemo moći oprostiti sebi?
