Piše: Munevera Sutović
Ako bi se krenulo od definicije istinskih heroja, ne bih je znala precizno formulisati.
Ne bih znala kazati istinski heroj je takav ili takav.
No takvi heroji se najjednostavnije mogu definisati imenom koje nose.
Jedno takvo ime je Eldina Dina Kardović, rođena, Agović, medicinska sestra u Domu zdravlja Rožaje.
Takva imena su ona koja se pamte.
Pamte se među starijima koji žive sami, dok su im djeca negdje u Evropi.
Ili među onima koji dolaze u rožajski Dom zdravlja umjesto oca prikovanog za krevet, ili majke koja više ne reaguje na ljekove.
Dinin broj telefona se bez sumnje nalazi u imeniku većine građana Rožaja, pa će ona odgovoriti na poziv i poslije završene smjene.
Desi li se da je na odmoru gdje se trudi biti roditelj svojoj kćeri i sinu u punom kapacitetu i nadomjestiti im ono vrijeme provedeno sa pacijentima, Dina će i tada odgovoriti na poziv.
Ako ne može puno, onda će vam barem kazati kome da se obratite.
Dina Kardović je od onih medicinskih sestara koje bi, da živimo u ratnim vremenima, nosile najveća odlikovanja za hrabrost i požrtvovanost.
Tiha i bez naglašene potrebe za zahvalnošću, a vazda u stanju da se nasmije i našali sa pacijentom, osjećaj je da je utočište svakom ko se nađe u bolničkom hodniku.
Pacijente ne oslovljava sa “Vi” jer zna da uzdržanost u bolnici, koja je sama po sebi jedno hladno mjesto, dodatno jača usamljenost, a donekle i strah od napuštenosti.
Umjesto toga, osloviće vas imenom i krenuti sa toplom šalom, onakvom kakvu kćeri vode sa očevima.
Jednom sam je, slušajući njen razgovor sa pacijentima, pitala odakle crpi snagu.
Nasmijala se i kazala: ne znam ni sama.
Ono što me je navelo na takvo pitanje bili su pacijenti koji su iscrpljeni čekanjem, otvoreno pokazivali svoju frustraciju i nervozu.
Nije ih grubo pozivala na čekanje reda, niti objašnjavala sistemski problem koji se tiče nedostatka ljekarskog kadra.
Umjesto toga, blagim tonom i razumijevanjem svakog pacijenta ponaosob, ulivala im je povjerenje da će svi biti namireni. Neki, pregledom ljekara, a drugi, ljekovima koji su redovna terapija.
Za opstanak i efikasno obavljanje dužnosti u rožajskom Domu zdravlja, potrebna je empatija i svijest da u dugim bolničkim redovima čekaju ljudi koji dolaze sa sela, ljudi koji su usamljeni u obavljanju svojih obaveza, ljudi kojima prosto treba pomoć i kojima je bolničko osoblje stub i oslonac.
Dina jeste takav oslonac. Zato se nerijetko na sjedeljkama spomene njeno ime. Nerijetko se u kući oboljelog začuje: pozovite Dinu da je pitate za savjet, ili pozovite Dinu da zakaže termin, ili pozovite Dinu da prepiše ljekove…
Rožajski Dom zdravlja počiva na malom broju ljekara, a na njih računa veliki broj ljudi. Ti ljudi su naši očevi i djedovi koji su gradili ovu zemlju na jedan ili drugi način. Ili su to naše majke ili nane, koje su odgajale po sedmorio ili osmoro djece u uslovima daleko pogodnijim nego sada.
Valja priznati da ima i onih ljekara, i onih medicinskih radnika čije je fitilj malo kraći pa im nije strano grubo obraćanje ili čak zanemarivanje dužnosti.
Meni blizak prijatelj i kolega, Zlatko Tutić, kazao je: Rožaje je sredina koja svakog postavi na zasluženo mjesto.
Dina je to mjesto zauzela svojom humanošću, empatijom i stavom da svaki od onih pacijenata može biti njen otac ili njena majka, brat ili sestra.
I mislim da je to jedina definicija heroja.
Biti na usluzi svom narodu i svojoj zajednici, a zauzvrat ne očekivati zahvalnost u vidu poklona ili čak riječi.
I ovaj tekst, čija će se objektivnost možda dovesti u pitanje time da je i meni bila stub dok je moj otac bolovao, najmanje je rezultat moje zahvalnosti.
Već je više ono da je Rožaje Dini Kardović, dugogodišnjoj medicinskoj sestri u Domu zdravlja Rožaje, i te kako osiguralo mjesto među onima koji će jednom biti istorija o čovječnosti, humanosti i empatiji.
