Piše: Jasmina Luboder Leković
Listajući stari porodični album, zastala sam na jednoj fotografiji. U njenom uglu, gotovo neprimjetno, stoji drveni stalak za ukrase. Taj stalak mi je, još dok sam bila učenica osnovne škole, za rođendan svojim vrijednim rukama napravio Balija Kurpejović.
Odrastala sam često boraveći u njegovoj kući. Pamtim smijeh koji je ispunjavao prostorije, pjesmu koja je bila svakodnevica. Pamtim čovjeka vedrog duha i vrijednih ruku. Već tada, iako to kao dijete nisam mogla u potpunosti razumjeti, otac moje najbolje drugarice bio je čovjeka koji je predano čuvao bogatstvo svoga naroda.
Bio je i ostao neumorni sakupljač, čuvar i izvođač izvornih bošnjačkih narodnih pjesama rožajskog kraja. Ono što su mnogi prepuštali zaboravu, on je brižljivo čuvao .
Na tom putu njegov najbliži saradnik bio mu je brat, rahmetli Delija Kurpejović. Zajedno su godinama prikupljali, zapisivali i izvodili pjesme. Posebno mjesto u njihovom repertoaru zauzimale su sevdalinke, koje su izvodili autentično i iskreno, ostajući vjerni izvornom načinu pjevanja i čuvajući muzičko naslijeđe rožajskog kraja.
Balija Eminov Kurpejović rođen je 2. oktobra 1945. godine u Sređanima kod Rožaja. Životni put ga je jedno vrijeme odveo na Kosovo, gdje je u Goraždevcu, opština Peć, završio osnovnu školu. Srednju tehničku školu pohađao je u Peći, dok je četvrti stepen finalnog smjera (tehničar) završio u Rožajama.
Ljubav prema muzici rodila se još u najranijem djetinjstvu. Od svog najstarijeg brata Ahmeta naučio je svirati na čifteliji i šargiji, instrumente koji će kasnije postati njegov prepoznatljiv znak. Muzika je način života i dio njegovog identiteta.
Kao srednjoškolac, od 1962. do 1968. godine, bio je član Kulturno-umjetničkog društva „Hajdar Duši“ u Peći, gdje se istakao kao solista izvodeći izvorne albanske, bošnjačke i crnogorske narodne pjesme. Po povratku u Rožaje zaposlio se 1968. godine u Drvnom kombinatu „Gornji Ibar“, gdje je proveo cijeli radni vijek i penzionisao se.
Precizan i odgovoran majstor, a među ljudima vedar i raspjevan čovjek. Njegova ljubav prema folkloru nastavila se kroz rad u kulturno-umjetničkim društvima. Od 1969. do 1972. godine bio je član folklorne grupe „Daciće“, a od 1972. godine postaje član KUD-a „Vrelo Ibra“ iz Rožaja, sa kojim je pronio pjesmu svoga kraja širom tadašnje Jugoslavije, ali i Evrope, Azije i Afrike.
Kao solista bošnjačkih narodnih pjesama nastupao je u sarajevskoj Skenderiji, Novoj Varoši, Goraždu, Rogatici, Priboju, Foči, Novom Pazaru, Bijelom Polju, Plavu, Cetinju, Ulcinju i Ohridu. Pjevao je i u Grčkoj, Tunisu i Libiji, gdje je u rezidenciji predsjednika Moamera Gadafija u Tripoliju izvodio bošnjačke pjesme uz pratnju čiftelije.
Sa ansamblom „Vrelo Ibra“ nastupao je i u Sava centru i Domu sindikata u Beogradu, kao i u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu. Učestvovao je na brojnim republičkim i međunarodnim festivalima folklora i izvorne muzike, gdje je sa svojim ansamblom osvajao priznanja. Samostalno je nastupao na raznim saborima. Najveća nagrada bila mu je mogućnost da pjesmu svojih predaka sačuva od zaborava i prenese mlađim generacijama.
Kruna njegovog dugogodišnjeg rada jeste album „Izvorne bošnjačke pjesme iz Rožaja i okoline“, koji je snimio zajedno sa svojim bratom Delijom. Taj album ostaje trajno svjedočanstvo njihove ljubavi prema pjesmi i kulturnoj baštini Sandžaka.
Koliko je njegov doprinos značajan potvrđuje i činjenica da su još 1998. godine u Rožajskom zborniku objavljeni tekstualni i notni zapisi pjesama „Sjaj mjeseče“ i „Izleće soko“, upravo prema izvođenju i kazivanju Balije Kurpejovića. O tome piše i Fatih Hadžić u naučnom radu Oj Rožaje od sevdaha grade (Bošnjačka riječ, 2010).
Za svoj predani i nesebični rad dobio je brojne diplome, medalje, plakete i priznanja. Posebno mjesto među njima zauzima priznanje koje mu je 2004. godine uručeno u Gaziantepu u Republici Turskoj, kada je proglašen počasnim građaninom tog grada.
Danas, kada pogledam onaj drveni stalak koji i dalje brižno čuvam, kao podsjetnik na čovjeka koji je stvarao i rukama i srcem. Kao što je znao oblikovati drvo, tako je brižno čuvao i oblikovao pjesmu svoga naroda.
Zahvaljujući njegovoj upornosti, ljubavi i predanom radu, izvorna bošnjačka pjesma rožajskog kraja nastavlja da živi. Dok god se pod Hajlom bude pjevala sevdalinka i čuo zvuk čiftelije, živjeće i djelo Balije Kurpejovića, skromnog i velikog čuvara kulturnog naslijeđa Sandžaka.
foto: Mirza Luboder
