“Djelić djetinjstva“
Piše: Amin Hot
Prošlo je tačno 20 godina od prve medalje koju smo, kao kolektivni sport, makar i kao klinci, donijeli svom gradu Rožajama sa državnog takmičenja u košarci. Vrijeme leti, ali je i najbolji dokaz koliko smo ja i moja generacija napunili godina i sazreli kao ljudi. Tada smo imali samo 14 godina, ali i velike snove. Ne živim od prošlosti. Pogotovo mi koji se bavimo profesionalnim sportom moramo da imamo kratko pamćenje kada su u pitanju sportski rezultati.
Ovo pišem kako bi poslužilo kao inspiracija svim dječacima koji imaju san da nešto naprave za sebe, svoju porodicu i svoj grad.
Prvo bronzana medalja, koja je za nas vrijedila kao zlato, a onda 2007. godine i srebrna. Malo je falilo da postanemo prvaci, ali i na to srebro sam beskrajno ponosan. Ponosan sam na svoje trenere, saigrače i familiju zbog svega što smo zajedno napravili. To su bile zlatne generacije.
Voljeli smo svoj grad, uvijek smo s ponosom isticali odakle dolazimo, tako je i danas.
Ta bronzana medalja imala je posebno mjesto u mom životu. Mislim da su svi dječaci koji su bili dio te ekipe izgradili karakter koji im je kasnije mnogo značio u životu. Bilo je dosta prepreka. Dobili smo termine za treninge tri puta sedmično u 23:30, a ujutru bismo išli u školu, gdje je nastava počinjala u 7:30.
Prosto nismo imali izbora. To je bilo jedino vrijeme kada smo mogli da treniramo. Rekli su nam: „Uzmite ili ostavite.“ Mi se nismo dvoumili nijednog trenutka. Trenirali smo u sali Osnovne škole „Mustafa Pećanin“, jer se naša matična sala Osnovne škole „25. maj“ renovirala, i to jako dugo. Bili smo primorani da ovako treniramo.
Trenirali smo samo tri puta sedmično, što je danas nezamislivo. Nisu baš marili za naše snove, ali mi nismo odustajali. Roditelji su nas podržavali i to nam je bilo najvažnije.
Utorkom i četvrtkom trčali smo do Grahova, bez obzira na vremenske uslove. I tako bismo bili spremni za iskušenja koja su nam dolazila na završnim turnirima.
Na kraju smo osvojili medalju koju smo toliko željeli, postali dio istorije i napravili temelje za generacije koje su dolazile poslije nas.
Prije nego što napišem imena momaka koji su osvojili bronzanu, a godinu kasnije i srebrnu medalju, volio bih da se kratko osvrnem na rožajske košarkaše i ljude koji su ostavili poseban trag na mene. Ne bih volio da nekoga izostavim, pa ću pomenuti samo one kojih se ja sjećam iz perioda kada sam bio dijete.
Šele Bećiragić, možda i prvi košarkaš iz Rožaja koji je igrao van našeg grada, za legendarni Rabotnički iz Skoplja, a kasnije i na Kosovu, gradio je svoju karijeru.
Bio mi je trener kada smo osvojili bronzanu medalju i imali smo dobar odnos. Uvijek se trudio da sa igračima razgovara na lijep i kulturan način.
Rijetko bi se iznervirao, ali kada bi se to desilo, znali smo da smo stvarno prešli crvenu liniju. Bio je odmjeren, zalagao se za dijalog i međusobno poštovanje.
Trenirao me jednu godinu, ali mi je ostavio mnogo lijepih uspomena. Sjećam se, dok sam još kao dijete počinjao da igram, a on tada trenirao stariju generaciju, poslije jedne utakmice u Bijelom Polju koju sam dobro odigrao. Imao sam samo 11 godina, kao da je juče bilo.
Prišao mi je, sjeo pored mene u autobusu u povratku kući i rekao: „Amine, svaka čast. Nastavi da radiš,
imaš potencijal da budeš jako dobar igrač.“
To mi je ostalo urezano do danas. Zahvalan sam mu zbog toga jer mi je dao dodatna krila i još veću volju da nastavim da treniram. Nije bilo često da ti neko stariji priđe i pohvali te na takav način. Šele, uvijek nasmijan i pozitivan.
Kao što rekoh, pričaću samo o onima koji su mi ostali u sjećanju.
Tu su još bili Mersudin Ceca Dautović, neizostavni trener Faruk Tabaković, Rejhan Jejo Palamar, koji je uveo iz druge u prvu ligu KK Ibar, Amko Fetahović, Amer Cikotić…
Od mlađe generacije izdvajali su se: Sajmon Klimenta, Alen Dacić, Alija Dedeić, Bojan Radević, Suljo Kurpejović, Nedim Feleć, Enes Nurković, Demir Kalić, Adnan Mulić, Vladimir Bulatović…
Ovo su starije generacije od moje, i ako sam nekoga nenamjerno izostavio, neka mi ne zamjeri.
Posebno ću izdvojiti još dva imena koja su ostavila poseban pečat na našu košarku, Mersudina Košutu Koleta i Ervina Ibrahimovića.
Ko god imalo poznaje košarku u Crnoj Gori zna za Koleta, kako su ga svi zvali.
Sjećam se tih sezona početkom 21. vijeka. Sala Osnovne škole „25. maj“, pratio sam skoro svaku utakmicu. Znam da je trebalo da ode u inostranstvo, ali ga je saobraćajna nesreća spriječila u tome i, na žalost, nije napravio karijeru kakva mu je bila predviđana. Vidio sam mnogo igrača u svojoj karijeri, ali rijetko ko je imao takav spoj tehnike, šuta i snage. Ako mogu tako da kažem, za mene je Kole bio naša rožajska verzija Lebrona. Uvijek je bilo zadovoljstvo igrati s njim ili protiv njega. Veliki takmičar, pozitivan čovjek, ali i neko ko nije volio da gubi.
Ono zbog čega sam ga posebno cijenio bila je ljubav prema svom gradu.
Sjećam se kada sam bio u juniorskoj reprezentaciji Crne Gore. Saigrači su često govorili da im je najteže čuvati upravo njega. Oni su se kalili u drugoj ligi, a i Kole je igrao istu. Govorili su: „Samo da ne primi loptu. Ako je primi, gotovo.“
To dovoljno govori koliko je bio dominantan u toj ligi koju je igrao. Kole, veliki takmičar i pobjednik.
Ervin Ibrahimović bio je moj prvi trener. Od njega sam naučio mnogo više od same košarke. Naučio me da budem vedrog duha, da vladam sobom i da po svaku cijenu ustrajem na dobrom putu. Jedina godina kada me nije trenirao bila je ona u kojoj smo osvojili bronzu. Nakon toga ponovo nas je preuzeo. Okupio je ekipu, trenirali smo zaista jako i svi smo vjerovali u isti cilj. Na kraju smo postali viceprvaci Crne Gore.
Njegova najveća snaga bila je u tome što je znao kako da napravi tim. Učio nas je kako da se borimo, kako da nikada ne odustanemo. Svojim šarmom i smislom za humor uvijek je nalazio rješenje za svaku situaciju i svaki problem. Štitio je svoje igrače, bio dosta zahtjevan, strog ali pravedan. Svi su dobijali jednaku šansu. Uvijek nam je govorio da se samo velikim radom mogu postići veliki rezultati.
I dalje mi odzvanja u glavi ta rečenica, kada sam sa 16 godina zajedno s njim otišao u KK Bosnu: „Mora puno da se radi ako hoćeš da se baviš košarkom.“ To nosim sa sobom i danas. Ervin, učitelj i šampion.
Nego, da se vratim na generaciju 1992. godišta.
Ovaj naslov preuzeo sam iz tadašnjeg „Dana“, koji je nakon našeg uspjeha napisao: „Budućnost košarke u gradu pod Hajlom.“
Mislim da taj naslov i danas najbolje opisuje ono što smo tada radili. Pored Armina Kalića, tu su bili još Irfan Kalač, Sead Babić, Mirza Husović, Dino Košuta, Demir Mujević, Anis Šabotić, Rasim Tabaković, Haris Kalač, Azren Vučetović i moja malenkost, Amin Hot. Posebno mi je drago kada danas vidim
sve te momke. Svi su oformili porodice, postali dobri ljudi i nijedan nije otišao stranputicom. Možda je to i najveća pobjeda naše generacije.
I to srebro iz 2007. godine posebna je priča.
Nova sportska hala, puna do posljednjeg mjesta, završni turnir pred našom publikom, sjajna generacija i istorijski rezultat.
Vrijedi da ostane zapisano da su svi ovi momci iz bronzane generacije bili i dio ekipe koja je osvojila vicešampionsku titulu. Veliki doprinos osvajanju srebrne medalje dali su i Ernes Kalač, Redžo Đečević i Feldin Dacić, momci iz generacije 1991. godišta, kao i Vladimir Bulatović i Izudin Kurtagić, koji su činili okosnicu te ekipe.
Rožaje je bilo, jeste i biće grad košarke.
Nadam se da će neka nova generacija uskoro nadmašiti ono što smo mi napravili. Ne zbog nas, nego zbog djece koja danas sanjaju iste snove koje smo i mi nekada sanjali.
