Piše: Jasmina Luboder Leković
Sve ranije generacije koje su završile rožajsku gimnaziju znaju o kome pišem.
Moj dajo. I moj profesor.
Mehdija Mujević rođen je 1950. godine. Filozofski fakultet, odsjek za filozofiju, završio je na Univerzitetu „Kiril i Metodije“ u Skoplju.
Svoj radni vijek proveo je u Gimnaziji „30. septembar“ u Rožajama, gdje je predavao filozofiju, logiku, etiku, marksizam, teoriju kulture i kulturne politike, sociologiju sa elementima političke ekonomije i evropske integracije.
Za one koji nisu znali, Mehdija je unuk čuvenog muslihuna Bajrama Mujevića, u narodu poznatog kao Bajram Balota.
Naš književnik, rahmetli Zaim Azemović, zabilježio je jednu anegdotu o Bajramu Baloti.
Nekom prilikom, u selu Uglu na Pešteri, okupili su se muslihuni da izmire zavađene. Među muslihune je pozvan i Bajram Balota iz Balotića. Kako je uvijek bio skromno odjeven, jer nije imao ćurak (bio je simbol bogatijih) već obični talagan.
Ušao je u sobu punu ljudi, nazvao selam i sjeo u dno sobe. Oni bliži prihvatili su selam, dok drugi nijesu ni primijetili da je bilo ko ušao u sobu. Nedugo nakon toga jedan od muslihuna je zatražio da počnu posao zbog koga su se okupili. Domaćin se nije složio sa tim, već je rekao da nema ništa od posla dok ne dođe Bajram Balota.
Sa dna sobe uslijedio je odgovor:
– Počnite vi samo, Bajram je tu.
Oni pribraniji odmah su reagovali, ustali i pomogli Bajramu da ustane i odveli ga u pročelju sobe, tražeći od čovjeka koji je sjedio tu da se pomjeri kako bi Bajram sjeo. Čovjek je negodovao, a Bajram čim je sjeo reče tom čovjeku:
„Uvijek sjedni na dnu sobe, pa gdje ti ljudi odrede mjesto. Ne trči da sjedneš na mjesto koje misliš da ti pripada, jer to ljudi određuju, pa ti se može desiti ovako da sjedneš na tuđe mjesto.“(Sait Š.Šabotić, Muslihuni)
Možda upravo zato priča o Bajramu Baloti vodi do priče o njegovom unuku Mehdiji Mujeviću.
Možda se u toj porodičnoj priči krije i nešto od onoga što će kasnije obilježiti Mehdiju, odnos prema čovjeku, znanju, mjeri i mjestu koje čovjek zauzima među drugima.
On je znao svoje mjesto među ljudima, bez potrebe da ga iko posebno ističe.
Omiljen među kolegama, omiljen kod nas, davno već odraslih učenika rožajske gimnazije.
Kao profesor filozofije, možda je zato i njegov odnos prema životu imao nešto filozofsko. Uvijek staložen, smiren, duhovit, sa osmijehom i nenametljiv. Znao je da znanje ne mora biti teško da bi bilo ozbiljno.
Sve generacije kojima je predavao imaju neku svoju anegdotu sa časa.
Neko pamti pitanje koje im je postavio. Neko njegov komentar. Neko način na koji je znao da od običnog časa napravi razgovor o životu. A neko će se, vjerujem, i danas nasmijati kada se sjeti njegovog pogleda ili neke rečenice koju je izgovorio onako, usput, kao da nije rekao ništa naročito, a mi smo je zapamtili.
Godine prolaze. Gimnazija više nije ista. Ni mi nijesmo isti oni učenici koji su nekada sjedeli u gimnazijskim klupama, čekali zvono i mislili da će to vrijeme trajati zauvijek.
A nije trajalo.
Ostala su imena profesora koja izgovaramo sa nekom tihom zahvalnošću. Mehdija Mujević, Halil Markišić, Ahmet Ademagić, rahmetli Hilmo Hadžić, rahmetli Rešad Sutović… I mnoga druga imena.
Imena ljudi uz koje smo odrastali, a čiju vrijednost često shvatimo tek mnogo kasnije.
