Piše: Munevera Sutović
Ima onaj snimak iz Bosne i Hercegovine, iz 1960. godine, gdje djevojčice kategorično odbijaju ići u školu. Jedna među njima kaže:
„Ne moram. Gonte me i u zatvor, gonte me, ja neću. Pa šta ćete mi sad kad neću?“
Jedan otac, dalje, izražava svoju apsolutnu vlast nad kćerkom pa kaže:
„Tamo se skidaju u gaće i idu na gimnastiku. E, moja neće jer ja to ne dam, to je moje.“
I tako su ženska djeca nekada, a ne tako davno, odgajana uz ideju da nisu predodređena za školovanje i obrazovanje, već samo za brak i porodicu.
Danas imamo ljekarke, profesorice, umjetnice, književnice, političarke…
No koliko se one, ili svi mi, zapitamo ko su bile djevojke koje su stale ispred tada konzervativnog društva i kazale glasno i tvrdoglavo: „Hoću da idem u školu. Hoću da se obrazujem.“
Koja je istorija pisala o njima?
Gdje su upisana imena tih mladih i prkosnih revolucionarki?
Da li smo im mi, kao žene, a onda i društvo uopšte, odali priznanje koje zaslužuju?
Rožaje je imalo svoju revolucionarku, mladu djevojku koja je davnih šezdesetih srušila zid iza kojeg su se djevojke pripremale samo i isključivo za udaju.
Njeno ime je Heda Fetahović i ovo je priznanje njenoj istrajnosti, upornosti i, iznad svega, hrabrosti da za sobom povede generacije mladih djevojaka putem obrazovanja.
Više od toga, Heda Fetahović je uspostavila drugačiji sistem vrijednosti samom činjenicom da je kao žena krenula putem obrazovanja. Pokazala je da su žene jednako vrijedna bića i da nisu samo „za kuće“.
Sve to Heda nije postizala iz ugodnog i bogatog porodičnog ambijenta.
Naprotiv. Kao dijete koje je rano ostalo bez oca, sa bratom i majkom koja nije mogla obezbijediti pristojan život djeci, brigu o njima preuzeo je amidža Medo Fetahović. Otac je odveden u zarobljeništvo i o njemu nikada više nisu saznali.
Amidža Medo i sam je imao troje djece, ali svoju djecu nije školovao. Buduću profesoricu Hedu jeste, kao i njenog brata. Ne bi bilo pravedno ne pomenuti da je amidža Medo o njima brinuo čak i više nego o svojoj djeci, o čemu svjedoči i njegova borba da se djeca njegovog nestalog brata školuju.
Tako je Heda Fetahović napravila onaj korak koji mlade djevojke do tada nisu pravile i otišla u Novi Pazar, gdje upisuje srednju učiteljsku školu. Kako se tada osjećala i sa kakvim se nedaćama suočavala, nije zapisano. Ono što znamo jeste da je, bez obzira na sve, bila istrajna.
Po završetku škole u Novom Pazaru, Heda Fetahović postala je ona koja opismenjuje i širi obrazovanje svojim stečenim znanjem u OŠ „Mustafa Pećanin“ u Rožajama. Njen razred brojao je ukupno 58 đaka.
Da li su je djevojčice u školi gledale zadivljeno i da li je upravo njena pojava budila u njima svijest da će i one jednog dana biti učiteljice, ne znamo. Ali teško je povjerovati da jedna žena koja je prva krenula tim putem nije otvorila mogućnost da ga poslije nje slijede i druge.
Nakon što je njen brat, kojeg je finansijski podupirala, završio fakultet, učiteljica Heda Fetahović odlazi u Prištinu i upisuje Filološki fakultet, slavistiku.
Po završetku fakulteta postaje prva visokoobrazovana žena iz rožajskog kraja. Do kraja života radila je u Gimnaziji „30. septembar“.
Sporim hodom i sa dnevnikom ispod ruke, profesorica bi ušetala u učionicu i važila za onu koja ne podnosi nedisciplinu i nepoštovanje na času.
Nije spadala u one prosvjetarke koje su se odlikovale blagošću i osmijehom, već u one koje su bile tu da podučavaju. I podučavala nas je ruskom jeziku i književnosti. Posebni momenti bili su analiza ruskih književnika.
Pomalo zajedljivo bi kazala: „Sutovka, hajde ispred table.“ To je značilo da počinje ispitivanje.
Analiziranje ruskih djela, onako kako je ona to radila, bilo je za mene posebno zadovoljstvo.
Znala nas je naučiti da na ljudske sudbine ne gledamo površno i da nemamo pravo na osudu.
Imamo pravo na kritički sud, ali ne i na osudu.
Jer, osuda je značila odsustvo empatije i površnost. Kod profesorice Hede Fetahović toga nije moglo biti. Formiranje suda moralo je biti zasnovano na dubokom promišljanju i razumijevanju društvenih normi.
Tada možda mi, njeni učenici, nismo shvatali vrijednost toga. Danas, kada smo i sami zreli ljudi, potpuno uviđam blagodet njenog prisustva u izgrađivanju našeg bića.
Ako bih kroz to pokušala da zaključim o profesorici Hedi, što nije nešto čemu nas je učila i što nam nije ostavila kao princip humanog gledanja na svijet i ljude u njemu, kazala bih da je ona bila neko ko je živio svoj svijet u tišini, ali sa prepuno borbe.
To su oni ljudi koji su negdje prepoznali ili, još više, osjetili teret života i borbe u njemu i dostigli one visine sa kojih lako mogu ne osuđivati, nego razumjeti.
A to je ono čega danas i te kako fali.
Priču o Hedi, prvoj visokoobrazovanoj ženi iz rožajskog kraja, ne treba zaokružiti priznanjima koja nije dobila niti činjenicom da se o njoj gotovo i ne zna u javnosti.
O njoj nema javno raspoloživih podataka, osim dva kratka novinska teksta napisana povodom njene smrti, koje mi je za ovu svrhu ustupila njena kćerka Beha.
Priču o njoj završiću svim onim djevojčicama koje su, gledajući svoju učiteljicu Hedu, shvatile da i one mogu biti učiteljice, ljekarke, advokatice…
Jer je neko za njih već srušio onaj zid iza kojeg su se djevojke odgajale samo i isključivo za brak i porodicu.
Neko je za njih otvorio vrata svijeta koji je do tada pripadao samo muškarcima.
A taj neko u Rožajama bila je Heda Fetahović, profesorica ruskog jezika i književnosti.
Nisam sigurna da joj danas možemo vratiti ono mjesto u istoriji Rožaja koje joj zasluženo pripada.
Ipak, možemo je pamtiti i glasno izgovoriti njeno ime svaki put kada pomislimo da nam je nešto nemoguće.
