GOSPODSTVO RIJETKOG DUHA
Piše: Željko RUTOVIĆ
Na prijedlog i poziv dragog prijatelja Šekija Ličine, tog 31. 10. 2023. god u podgoričkom klubu umjetnika “Miris dunja”, otvorio sam likovnu izložbu, Koraci…Tišina…Snovi.. autora, dr primarijusa Rifata – Rifka Mukovića. Bio je to nas prvi susret. Nešto ranije upoznao sam se sa njegovim umjetničkim djelom. Žao mi je što i njega nijesam mnogo ranije upoznao. No,drage i dobre ljude kad god upoznamo ostaje nam veliko nezaboravno iskustvo sa kojim postajemo životno bogatiji.
Nije trebalo mnogo a ne prepoznati na licu ovog dragog čovjeka sjetu, pa i melanholiju umjetničke duše. Samozatajan i decentan, ispoljavao je dubinu tog boemskog nerva koji bijaše kod njega dijalektički skopčan sa slikarskom nutrinom. Govorio je malo, ali kazivao mnogo.
Nosio je harizmatično i gospodstveno svoj diskretni poluosmijeh. Rijetki ljudi.
Kao takav, rijedak i nenametljiv, liječio je ljude i profesionalno i umjetnički. Ordinacija duše. I boja glasa i slikarska boja ulivahu mir i tišinu. Složicemo se u vremenu kada se prijateljstva zbog interesa gase a sujete nezadrživo rastu da ovakvi ljudi ostaju u sjećanju kao veliko bogatstvo, nesvakidašnje i rijetko.
Uzdržan i tih nije te podgoričke večeri podlegao ni popustio emocijama pred laskavim komentarima prisutne, veoma birljive, slikarske publike. Diskretni osmjeh, zahvalnost i svoj mir. Tu emociju, kako i priliči vjerno je prenio na svoja platna. U plavičastom paperju snene boje povlačio je linije u kojima smo tražili naše puteve, raskršća sna i jave, spajajaći se opet tamo gdje duša mir traži. Rifkove linije od zemlje do neba. Između prostori i boje nezaborava. Kao i sam Rifko. Doktor ljudi čije linije – putanje, stvaralačke i životne, bijahu linije uspravnosti i ispravnosti.
Kao takav nikada se nije borio za prestiž, što je, složićemo se, rijetka velika ljudska osobina. To su znali i vidjeli svi oni koji su željeli to vidjeti i znati.
Kao slikar patine melanholične vedrine ostaće nam takav u sjećanju i kao takvom o njemu će se govoriti. Govoriti o njemu, znači govoriti i ponositi se najboljim među nama. Uostalom, riječ i kultura sjećanja o njemu, veliki je dio smisla svijeta kojemu je Rifko podario svoj ljudski, duhovni, etički, estetski i nadareni harmonično umjetnički smisao dobra i ljepote.
I da, ko voli ptice, taj istinski voli svijet i slobodu. Pokazao je i dokazao to dr Muković svojom knjigom “Vodič za ptice rožajskog kraja”. Složićemo se, gajio je Rifko rijetka znanja, talente i hobije. Podsjećaše po svemu i na mistike i na romantike. I tu talentima nije kraj. Rifko, rok muzičar svojoj slobodi tražio je i davao je uvijek nove istrazivačke dimenzije. Ostvario je Rifko taj ideal starih Grka da u harmoniji umjetničkih sfera sva čula uživaju. Svestranost antičkog prostranstva koji je umjetnošću, erudicijom, suptilnošcu i intelektualnošću Rifko ostvario, ostaje uzvišenom i trajnom baštinom Rožaja i Crne Gore. Ne kažemo slučajno da on bješe rijedak čovjek univerzalnog duha i ideja lijepog, dobrog i istinitog koji, poput visina orlovskog leta iznad Hajle, posmatraše svu prolaznost ovozemaljskog svijeta. Upisao je on sebe, svojim djelom i životom u neki drugi svijet rijetkih stanovnika po kojima se drukčije mjeri i život i vrijeme.




