Aldemar Ibrahimović: Bošnjaci, ne stidite se sebe i svoga, imate čime da se ponosite

Broj pregleda: 3701

Aldemar Ibrahimović (61), jedno je od najistaknutijih imena bošnjačkih slikara. Rođen je u Rožajama u Crnoj Gori, gdje i danas živi i radi u prosvjeti. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Sarajevu u klasi profesora Radoslava Tadića, a postdiplomske studije na Cetinju.

Ibrahimović je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG), Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU), a odnedavno i Udruženja likovnih umjetnika BiH. Devet godina bio je gostujući profesor na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru.

Imao je više od 50 samostalnih izložbi širom svijeta, dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad, a učestvovao je i na likovnim simpozijima u BiH, Turskoj… Ibrahimović je u svijetu umjetnosti poznat kao slikar koji čuva kulturni identitet, što je sarajevska publika mogla vidjeti kroz njegova djela “Sjene i sjećanja” u galeriji “Preporod”.

Akademiju likovnih umjetnosti završili ste u Sarajevu u vrijeme kada su u toj instituciji bila velika imena sa likovne scene. S kim ste bili u generaciji, i koliko vam je sarajevska škola pomogla da istrajete u svojoj struci i da izgradite ime?

Odlično pitanje. Meni je samo Sarajevo bila inspiracija. Iz jedne male sredine iz Crne Gore u Sandžaku došao sam tu, i onda sama ova atmosfera malo većeg grada, taj sukob arhitektura, kultura koje su različite, sve me je to nadahnjivalo. Pošto sam rano ostao bez oca, imao sam 14 godina, a bio sam jako vezan za njega. Nisam želio da ga iznevjerim, htio sam da budem dobar. I evo sada sam prošetao do Akademije, a nisam bio 20 godina i više. Iako mi idealizujemo prošlost, jako siromašno smo živjeli. Bio sam četiri godine na Bjelavama, imao sam neku stipendiju koja je pokrivala troškove. Sve to mi je davalo vjetar u leđa, a i volio sam svoju profesiju, galerije, pa i umjetnike koji su tada živjeli ovdje. Nisam zatekao tu Ismara Mujezinovića, ni Mersada Berbera, ali sva ta imena poput Safeta Zeca, koji je još živ, koji je svjetski kalibar, ne da sam subjektivan, on je to dokazao svojim radom, svi oni su me nadahnjivali.

Ta atmosfera, tu su bile galerije, provodio sam puno vremena u Umjetničkoj galeriji BiH, i to je sve davalo jednu sliku. Drugačije je bilo završiti Akademiju u Sarajevu. Dževad Hozo, Salim Obralić je radio, imao sam neke časove grafike kod Hoze. Svi ti ljudi su davali snagu i inspiraciju. Pa sam imao priliku da upoznam i Safeta Zeca boraveći u koloniji u Počitelju. Tu smo ga pitali kako da se uspije. Dobili smo odgovori da je samo rad važan. Rad, rad i samo rad. Dakle, samo treba raditi, a inspiracije je bilo na svakom koraku. Završio sam u klasi Radoslava Tadića. Mislim da je imao dobar pedagoški pristup jer i ja se sada 35-36 godina bavim pedagoškim radom pa to mogu potvrditi, jer nisu student ličili na njega, niti je to tražio. Svi smo bili različiti kao da imamo deset profesora, a to je uspjeh. Nije nametao svoje. Imali smo i Muhameda Karamehmedovića. Sve to je dobra podloga za onoga ko voli svoj posao. Tu su korijeni mog uspjeha.

Mnogi veliki umjetnici su svoja prva djela uništavali, pa kada ste ga već spomenuli, i Safet Zec je među njima. Jeste li i Vi toliko bili strogi prema sebi na početku? I jeste li i danas?

Čini mi se da sam prvi diplomirao od generacije, tamo ‘86. godine. Kada sam diplomirao izašao sam na hodnik, mentor mi je bio Muhamed Karamehmedović, on me je tada pitao “Jesi li zadovoljan sa svojim slikama”, a ja kažem: “Nisam”. Iako sam za slikarstvo dobio deset, ali nisam bio zadovoljan. Kažem: “Mogao sam bolje, da sam ozbiljnije radio”. A on mi kaže: “Taj volim odgovor”. Da si kaže samouvjeren sa tom desetkom ne bi očekivao ništa od tebe. I uvijek se toga sjetim. I evo ja sam radio na Univerzitetu državnom u Novom Pazaru, i oni studenti koji odma misle da sve znaju to nije dobro. Kada im kažete, “Vidi, ovo vam nije dobro”, on kaže, “Pa ja to namjerno radim”. Čim vidim da on to namjerno radi, ako namjerno griješi, to nije dobro, ali to je ta samouvjerenost koja ne dozvoljava lični rast. Mislim da oni koji misle da naprave nešto u slikarstvu moraju da shvate da nisu baš oni ti Bogom dani vrhunski, nego, treba se radom dokazati i stalno učiti i razmjenjivati mišljenje, uvažavati tuđe mišljenje, proispitivati sebe.

Koliko je ciklusa iza Vas i ima li neki za koji ste onako posebno sentimentalno vezani ili je to kao sa djecom – teško odabrati najdraže?

Pa jeste, promijenio sam dosta. U Crnoj Gori koja je mali prostor geografski, ali je puna slikara. To je zemlja slikara, posebno grad Cetinje. Ima jedan koji cijeli život slika isto, svaka mu je slika skoro ista, kao da nema ciklus. Majstor je, akademik je, ali meni nije jasno da ništa nije za tolike godine promijenio. Šta je to ja ne shvatam. Znam kada sam neku prvu ozbiljniju nagradu uzeo u Crnoj Gori tamo neke ‘98, tada sam radio neki ciklus, bio sam pod utjecajem Bekira Misirlića kojeg nikada nisam upoznao, ali sam jednu sliku uzeo u Narodnom muzeju u Beogradu, i ta slika me pokrenula da se udaljim od tog nekog urbanog pejzaža koji mi je bio diplomski rad. Imao sam neku stipendiju u Rusiji, taj mi je utjecaj bio veoma žestok, ali je to bio klasični pristup slici. Neki su mi govorili ma nemoj Ruse, ali ja dok to nisam prošao, čak sam neke kopirao, to me vuklo.

To se zove omaž i dozvoljeno je.

Da, prolazio sam kroz mnogo šta, i poslije tog ciklusa za koji sam uzeo tu neku nagradu godišnju udruženja crnogorskog, možda su svi očekivali da ću ja nastaviti, krenulo me, ide mi dobro, ali ja sam nakon godinu skroz drugo krenuo, vratio sam se tom nekom urbanom i onome što me zamara u priči. Jer ja sam rođen u jednoj staroj Fetahovskoj mahali u Rožajama koja je trebala da uđe, ne ona samo, nego cijela lijeva obala moje čaršije tadašnje je trebala da uđe pod zaštitu UNESCO-a. Imali smo i vezu, neki Jovan Krunić iz Beograda koji je bio član svjetske komisije UNESCO-a. On je dolazio i pokušavao da animira te lokalne vlasti tadašnje, i nije mu uspjelo. Jedino što je napravio dobro jesu fotografije 51. godine.

A ja se baš takvih Rožaja sjećam, jer ja sam ‘62. rođen. Ali imam fotografije i prije Drugog svjetskog rata. Ono je bilo takvo gdje sam ja odrastao ‘75-‘76. godine. Onda se dogodila ova ekspanzija građevinskih materijala, sistemski nezaštićeno, a i sama svijest vlasnika je bila jako tanka, tako da me ta priča uzela sebi. Vidio sam da ja mnogo patim za tim, žao mi je što smo mi sami, mjesto gdje su uglavnom Bošnjaci i naša kulturna tradicija, što smo to devastirali kao da se stidimo. I onda sam se vratio toj priči. Pokušao sam, ali ne na jedan brutalan i šokantan način da to prikažem, nego na jedan dosta blag način, jer vidim da se ne isplati. Uspio sam na samo jednom objektu sa svojim prijateljima da zaštitimo jednu staru džamiju. E tu priču sam pokušao da prenesem na svoje slike, jer vidim da je to ono što mene dodiruje. Vidio sam da isto to zanima ljude. Gdje god da sam izlagao, a izlagao sam po Parizu i Francuskoj sam imao samostalnih pet-šest izložbi, njih zanima kada dolazite iz egzotičnih krajeva kao što je moje Rožaje i taj dio Crne Gore i Sandžaka, oni očekuju da donesete nešto svoje. Ne treba da mijenjate svoje, to smo što smo, i tako treba da se osjeti odakle dolazite. To je neka moja logika, ustvari ne privlači me ništa drugo.

Za Vas se može reći da ste čuvar tradicije.

Svakom umjetniku i svakom čovjeku to treba da bude misija. Svako svoje da čuva koliko može na svoj način. Ne mislim da sam napravio nešto, niti sam u životu uopće razmišljao da pravim karijeru. Jednostavno me to zanimalo, i to sam radio. Kao student sam često slušao radio, a i sada slušam radio u ateljeu. Tako sam provodio puno sati kao student ovdje, slušao sam noćni program radija Sarajevo, i onda sam par puta slušao Berberov intervju. Čuo sam taj podatak – 14 do 15 sati radi, i ja kao mlad čovjek od 22 ili 23 godine pomislim šta radi cijeli dan u ateljeu. E sad ja hvatam sebe u tome, da jednostavno sam sit svega, čaršije, posebno male gdje se svi poznajemo, znamo kako ko diše, pa mi je najbolje da tu vrijeme provodim, i najbolje se tu osjećam u ateljeu. Pokušao sam da se bavim i nečim drugim, bio sam saradnik časopisa. Ali po cijeli dan sam u ateljeu, jer sam obezbijedio svoj prostor. Imam ateljea 120 kvadrata, dvije prostorije pomoćne, jedno 60 kvadrata gdje radim. Svi znaju da je to jedan topli dom, a na spratu mi je stan i porodica. Tu radim, ne moram da idem negdje.

Čuvar ste i bošnjačkog identiteta. Na Vašim djelima oživljavate ono što sami uništavamo…

Da. Bio sam student ovdje, bio sam tu i kada je bila i Olimpijada, ali ja se ne sjećam da je bilo ovoliko turista. Tu su ljudi raznih glasova, najmanje čujem bosanski. Ovo me oduševilo, a bio sam skoro i u Konjicu, u Mostaru, na svakom koraku je turista. Prije ih nije bilo toliko, iako su bili očuvaniji stari gradovi. Bio sam i u Travniku, tu sam bio u vojsci godinu dana, vidim očuvano je. Bez toga ništa, naš identitet najvidljiviji je u arhitekturi, a ta arhitektura je bila impozantna. Ima jedan roman od Huseina Bašića našeg velikana književnosti, imamo Ćamila SIjarića, on je bio ovdje i akademik, a Ćamil je nešto drugo u odnosu na Huseina, jer Huseinovi romani su svi na tu temu – otići ili ostati. A to je osnovno pitanje. On govori o egzodusu Bošnjaka.

Mogu da razumijem te Crnogorce i Srbijance da im se ne sviđa naša arhitektura, ali mi sami to uništavamo. To je naše, čuvajte to ljudi. Nije to da je u Crnoj Gori taj odnos prema nama nikakav, ovih dana su im iz UNESCO-a uputili da će ih skinuti sa liste, grad Kotor. Niko tu ne dolazi od turista zbog novih zgrada nego baš zbog starina. Ne mislim da je neki maćehinski odnos prema nama nego me više boli što mi sami sebe uništavamo. Ja te neke detalje kuća i krovova, kroz sjenke pokušavam da tu našu izbezumljenost i neshvatanje prikažem. To je suština.

Šta je to što ste Vašim studentima savjetovali da moraju imati da bi se ostvarili kao slikari koji će ostaviti trag, da ostanu primjetni, i naprave dobra djela?

Pa kao što je Safet meni govorio, treba raditi, treba preispitivati sebe. Svi imamo tu svoju svijest i podsvijest. Ja se čudim onima koji ne znaju da se izvinu kada naprave nešto. Ja uopće ne štedim na izvinjenjima. Ali kako sazrijevam, manje grešaka pravim, možda sam i kolerik po nekom temperamentu što mi daje veću šansu da pogriješim, reagujem brže pa se poslije kajem. Eto to preispitivanje sebe, ustvari je definicija moderne umjetnosti subjektivni prikaz te objektivne stvarnosti koju živimo. E to bi dobro bilo da svako sebe preispita, da vidi i da prenosi putem pisane riječi, boje, kako ko umije.

U suštini biti svoj?

Biti svoj, ne stiditi se sebe i svoga. Nemamo čega da se stidimo. Imamo urbanu tradiciju, naše ćilime, naše heklano. Meni kada prijatelji dođu iz Francuske oni toga pokupuju, to im dođe džabe na našim pijacama. Mislim da smo bolji od drugih. Treba to da valorizujemo, da pokažemno, a ne da se stidimo. Kada dobijem poziv na neku našu svadbu ja se sekiram, jer ne mogu da gledam Pink paradu. Umjesto da zadržimo tradicionalno. Nije tako bilo prije 20-30 godina. Znam kad sam se ja ženio, pa krojili smo onaj jelek, imale su žene koje su to radile. To su prava umjetnička djela koja nema niko. Nekako mi se čini da se tih naših vrijednosti brzo odričemo.

Predajete u dvije škole u Rožajima i potpuno besplatno pripremate buduće studente umjetničkih fakulteta?

Radim u Rožajima u jednoj gimnaziji i osnovnoj školi. I tu bi preporučio, ako ne volite djecu, nemojte raditi. Ako ne znate sa djecom onda je teško, bolje da radite nešto drugo. A tu ima takvih talenata. E šta je moja misija, jer mene niko nije spremao na prijemni kada sam došao u Sarajevo 81. godine, a nisam znao šta je štafelaj, samo sam imao taj dar, crtao sam, ali ja sam poznat tamo da potpuno džabe spremam one koji će da upišu neki umjetnički fakultet – slikarstvo, vajarstvo, bilo šta, arhitekturu. Moj atelje im je otvoren i ima svake godine po dvoje-troje. Jedini im je zadatak da me obavijeste jesu li primljeni. Imaju papire, crtamo, to mi nije muka, sa talentovanim je još lako i uživanje. Eto to je neka moja donacija pored tog pedagoškog rada, to me raduje.

Gdje ćete poslije Sarajeva. Imate li planove za nove izložbe? Koliko je zahvalno biti slikar u ovom vremenu?

Imam nekih planova, ne ovdje više u regionu, ima do godine u Njemačkoj. Znate, ako u maloj sredini ostanete, a ne pravite te neke konekcije sa vanjskim svijetom, posebno u ono vrijeme kada je bio embargo, ja sam tada slikao još kao student, da sam čekao da mi država obezbjeđuje atelje ne bi ga nikada imao. Nego sam još kao student počeo raditi portrete, to sam radio na Hvaru, onda sam otišao u Tursku, bio sam pet sezona u Marmarisu, a onda sam slikao u Grčkoj, tu sam najbolje prošao, tamo do 2004. Tada sam se zamorio i bilo me je više sramota da to radim na ulici. Ali sam obezbijedio sebi prostor, novu kuću, ne sebi nego cijeloj porodici.

Hoće li neko naslijediti Vaš talenat u porodici?

Pa ima, dva su talentovana. Imam jednog najstarijeg, studirao grafiku ovdje u Sarajevu, ali nije završio do kraja, nije došao četiri godine da diplomira samo. Ima nekih ideja. Bavi se fotografijom. Sve počne. Ne može sve. Eto to je za mlade poruka: morate da ubodete ono što je za vas, nema dovoljno vremena danas da vi možete da budete i to, i to, na više mjesta, mora se skoncentrisati. Nešto odradite do kraja i to je to.

Faktor

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Preporučeni članci

Welcome Back!

Login to your account below

Retrieve your password

Please enter your username or email address to reset your password.

Are you sure want to unlock this post?
Unlock left : 0
Are you sure want to cancel subscription?