Skip to main content

Piše: Selma Husović

Zastadoh danas na putu do kuće da uslikam nekoliko fotografija panorame grada i tako na nekoliko minuta zaronih u duboka sjećanja – djetinjstvo.

Tada je bilo nestašno, a primijetih i mnogo različitije nego danas.

Nostalgija zavlada mojim srcem; prisjetih se lijepih dana i osjetih pomalo žal.

Tiho u sebi rekoh: „Današnje generacije ovaj osjećaj neće znati.“

Ono što me navelo na ovakvo razmišljanje bila je džanarika pored puta – zrela, krupna, crvena i neobrana. Pa pomislih, i kao da se tom ogrozdalom drvetu obratih: „Dok sam ja bila dijete, odavno bismo ti olakšali teret.“

Šta konkretno mislim? Kao djeca smo, i prije nego što sazriju plodovi, znali koja je kakva džanarika, njen ukus i koliko može da rodi.

Neke su nam bile ukusne i zelene, pa bismo ih obrali i prije sazrijevanja. Neke su, pak, kao ova danas, ostajale pune i ogrozdale dok same ne bi počele da odbacuju teret, jednu po jednu.

Govorili bismo: „Ta je za druga živa bića.“

Sjećam se jedne „na vrh brda“, tako smo je zvali – bila je krupna i ukusna, ali nije mnogo rađala. Nju smo posebno voljeli i obrali bismo je do zadnjeg ploda.20240823 101452 1 1 Radio televizija Rožaje

Istina je kada kažu da je srcu dragocjenije ono čega ima manje.

Interesantno je bilo to što smo osvajali vrhove, peli se na grane do najtanjeg i najuzvišenijeg dijela, takmičili se ko će viši vrh osvojiti.

Nismo se peli samo na stabla džanarika, već i jabuka, divljih krušaka, trešanja.

I zaista smo i tu znali koje stablo kakav plod rađa.

Trešnje su našim majkama sigurno bile noćna mora i danas moja majka ne voli da ih sanja, kaže da nisu dobre u snu.
Vjerovatno su joj ostale u sjećanju one modre, teško perive fleke na odjeći.

Kući bismo se vraćali umazani i obojeni raznim bojama.

Jabuke su nam više služile za igru, to su one žute, divljake, iako i danas ne znam da li je to tačan naziv za njih.

Bile su kisele i ne toliko ukusne, ali su bile savršene za takmičenja – ko će
dalje odbaciti jabuku ubodenu na koplje.

Sjećam se da bismo kruške brali zelene i čuvali u sijenu par dana, strpljivo čekajući da postanu gnjile i meke. „Taj ukus nam se posebno sviđao“, pomislih i izronih iz sjećanja, pa počeh da
razmišljam o današnjici.

Kako to da današnja djeca ne vide čari prirode? Nama nisu trebale igračke da bismo se zabavili; dane
smo, do kasno u noć, provodili napolju. Bez moderne tehnologije, uz samo nekoliko crtanih filmova čije smo epizode napamet znali, ipak nismo bili „vezani“ za televizor.

Misao mi prošaputa: „Naše majke su nas lakše odgajale“, ovo „lakše“ opet pod znacima navoda.

Džanariku nisam probala dugo, iako mi je uvijek skoro pa na dohvat ruke.

Jesu li vrijeme i brz život učinili svoje, pa sam i ja postala dio moderne generacije koja jede samo ono što se u prodavnicama kupuje, prskano i nimalo organsko?

Bilo je i tada tog voća, ali to je bilo za goste, dok nam je daleko bila draža džanarika „na vrh brda“.

Izronih iz sjećanja, nastavih put do kuće, a ni sada ne znam zašto nisam ubrala bar nekoliko džanarika, čisto da me želja mine.
„Ne znam kako je u drugim mjestima, ali u mom komšiluku moderno doba je učinilo svoje“ zaključujem.
Upravo ta misao i moje kratko „putovanje u prošlost“ natjerali su me da napišem ovih nekoliko redova.

Ovaj tekst je samo sjećanje na period mog djetinstva, a šta su čari djetinjstva još starijih generacija, često slušam od svog oca.
Sigurno, kada počne da ih prepričava, i njega uhvati nostalgija, pa mu sjećanja naviru.

Teže se živjelo, manje se imalo, ali su bili srećni – to posebno ističe.

Dodaje da su nam danas porasli apetiti, imamo svega u izobilju, ali nam se „proširio želudac“.
Često, kada se sjetim ovih riječi, u sebi kažem: „Nažalost, tako je.“

Za kraj, pitam tebe koji/koja ovo čitaš, čega se najradije iz djetinjstva sjećaš?

One Comment

Leave a Reply