Munevera Sutović
O mrtvima govorimo i pišemo samo najbolje. I onda kada nam iskrsne neko loše sjećanje, ružna riječ ili iskustvo, prećutimo. Mrtvi su mrtvi, i kakvi bi mi ljudi bili kada bi o njima govorili loše?
Možda ovo i nije najbolji početak za priču o jednom živom čovjeku. Možda će me neko zbog toga i prekoriti, ali nije slučajno.
Ako se pohvala i izgovori, gotovo uvijek iza nje dođe ono „ali“.
Nažalost, postali smo takvi ili smo možda oduvijek bili takvi, ne znam, da sve rjeđe čujem da neko iskreno pohvali čovjeka koji je još među nama. Kao da nas tuđa dobrota vrijeđa, pa joj moramo pronaći manu da bismo lakše nastavili dalje.
Zato je danas postalo gotovo privilegija napisati nekoliko dobrih riječi o nekome ko je živ.
Odmah moram reći da me za mog kolegu, Ferida Kujevića, ne veže nikakav interes. Barem ne poslovni, osim onog najjednostavnijeg i najvrijednijeg, prijateljskog i ljudskog u nama.
U potrebi da vjerujemo kako su ljudi dobra vrsta, koju je Bog obdario razumom i srcem, često uz sebe prisvajamo i one koji uporno dokazuju da to nisu. Ne zato što se plašimo samoće ili nemamo s kim popiti kafu, koju inače volim popiti sama, već zato što pokušavamo sačuvati vjeru u ljudsko dobro, a time i sami sebe.
Ferid Kujević je, međutim, jedan od onih ljudi kod kojih nema potrebe da tražite opravdanja i da ga nazor prisvajate dobrim.
Od prvog dana mog rada u Radio televiziji Rožaje bio je tu, bez potrebe da se nameće ili dokazuje. Ako vas zavoli i prihvati, Ferid će uvijek biti tu za vas. A čak i kada nekoga ne voli, on ne mrzi. Samo se povuče u stranu i ostane vjeran svom sudu o ljudima koji, znam, nije olako donešen.
Moje povjerenje zadobio je upravo time.
Ne forsira pripadnost bilo čemu, ne trudi se da bude viđen po svaku cijenu i ne učestvuje u buci koja je danas mnogima važnija od karaktera. Ako u nešto Ferid vjeruje to je upravo dobar karakter koji je on i te kako izgradio. Pa takav kakav jeste, Ferid nosi staru, dostojanstvenu dušu Rožaja, onih starih Rožajaca koji su znali šta znače čast, obraz, poštenje i mjera.
Dobro djelo učiniće tiho.
Kao kada je jednom skinuo dres sa sebe i poklonio ga nekome kome se taj dres dopao, a ko ga sebi nikada ne bi mogao priuštiti.
Taj je otišao srećan poput djeteta. O drugim stvarima neću govoriti, jer znam da Feridu ne bi bilo drago.
Njegova novinarska biografija je duga i ozbiljna. Dugogodišnji novinar APR televizije, a zatim i Radio televizije Rožaje, Ferid pripada generaciji novinara koja je znala da dobra priča nema cijenu. I što je još važnije, zna prepoznati trenutak kada treba govoriti i kada treba ćutati.
A to je već mudrost.
Kada smo na Radio televiziji Rožaje započeli serijal „Legende rožajskog sporta“, nisam ga slučajno pozvala da zajedno radimo. Trebao mi je neko ko zna ono što ja nisam znala. Jer ja i sport nikada nismo bili naročiti prijatelji.
Prihvatio je odmah. Ne zbog potrebe da se dokazuje bilo kome ili podsjeća ljude koliko zna, nego da meni, početniku sa idejom, otvori prostor da idem dalje.
Često sam ga, pomalo naivno, znala nazvati lijenim jer nije pravio pripreme kao ja. Tek kasnije sam shvatila da njemu pripreme nisu bile potrebne. O sportu, ljudima i pričama, znao je mnogo prije nego što sam ja uopšte razumjela koliko toga ne znam.
Ipak, puštao me je da vodim razgovore, da budem lice emisije, dok je on ostajao u sjeni.
Mislila sam, pomalo oholo, da ja činim njemu uslugu, a zapravo je cijelo vrijeme on činio meni.
Ferid Kujević je jedan od rijetkih kolega koji će vam diskretno šapnuti temu koju niko nije primijetio. A to su uvijek one priče koje mijenjaju svijest ljudi, čine ih boljima i podsjećaju da novinarstvo nije samo informacija, nego i odgovornost.
I često ga pitam zašto te priče ne radi sam.
Odgovor naslućujete, a to je zato jer postoje ljudi kojima nije potrebno priznanje, a ni potvrda drugih, da bi znali ko su.
Ferid je osoba pred kojom možete i zaplakati i nasmijati se. Možete govoriti o svojim strahovima, dilemama, nesigurnostima, ranama, o ljudima koji su vas povrijedili, a on vas neće prekidati. Saslušaće pažljivo. Ali neće učestvovati u mržnji. Gotovo iritantno mirno ponoviće kako se trudi da u ljudima vidi ono najbolje.
I možda baš zbog toga danas djeluje kao čovjek iz nekog drugačijeg vremena.
Mogao je otići iz Rožaja i vjerovatno živjeti mnogo lakše negdje drugo. Ali nije. Ostao je, kao da je uzidan u svaki kamen ovog grada.
A ljudi se lako naviknu na dobre ljude. Toliko lako da njihovu dobrotu poslije više ni ne primjećuju.
Nažalost, živimo u vremenu u kojem se dobrota često svodi samo na to da vam neko neće učiniti nažao, ili čak zlo. Kao da je dovoljno ne biti loš čovjek pa da odmah budemo dobri.
Ja ipak odbijam da pristajem na to.
Vjerujem da dobrota nije samo odsustvo zla. Dobrota je prisutnost. Pružena ruka. Tiha pomoć. Vrijeme koje odvojite za čovjeka. Lijepa riječ koju ne izgovarate iz koristi.
A po svemu tome, Ferid Kujević za mene ostaje jedna od najljepših definicija dobra koje poznajem.
I zato ne pristajem na bilo koju drugu.
