Ratko Mladić bio je kasapin, krvnik i krvoločnik. Bio je komandant pod čijom su komandom počinjeni masovni zločini i genocid u Srebrenici.
Neću birati blaže riječi da bi nekome bilo lakše da ih pročita.
Za ono što je radio nije osuđen „po mišljenju nekoga“, već pravosnažnom presudom međunarodnog suda na doživotni zatvor.
I danas, umjesto da se govori o žrtvama, gledamo kako se ubica i krvnik pokušava pretvoriti u heroja.
Lider DNP-a, Milan Knežević kaže: „Svaka srpska kuća ima jednog Ratka.“
Ne, gospodine Kneževiću. Nema svaka kuća Ratka Mladića. I, bogu hvala, ne treba da ga ima.
Jer, Ratko Mladić nije simbol časti. On je simbol zločina i toga treba svako normalan da se stidi. Njegovo ime nije sinonim za junaštvo, već za Srebrenicu, masovna ubistva, protjerivanja i krv nevinih ljudi.
A onda predsjednik Skupštine Crne Gore ,Andrija Mandić upućuje saučešće porodici zločinca.
Gospodine Mandiću, Vi nijeste privatno lice. Vi ste predsjednik Skupštine Crne Gore. Od Vas se očekuje da prvi poštujete zakone ove države i da svojim primjerom pokažete gdje je granica.
A ta granica mora biti jasna: žal za nečijom smrću je jedno, ali veličanje krvnika je nešto sasvim drugo.
I kada već govorimo o zakonu, podsjetimo da član 370 Krivičnog zakonika Crne Gore između ostalog predviđa krivičnu odgovornost za javno odobravanje, negiranje ili značajno umanjivanje genocida i drugih ratnih zločina, pod zakonom propisanim uslovima.
Pa, neka oni koji sjede na najvišim državnim funkcijama dobro razmisle šta svojim riječima i postupcima poručuju.
Jer nije problem što neko privatno žali za Mladićem.
Problem je kada državni funkcioneri od kasapina prave junaka, od krvnika prave uzor, a od žrtava pokušavaju napraviti fusnotu.
Mladić je mrtav. Njegove žrtve su mrtve. Ali zločin nije mrtav dok god postoje oni koji ga veličaju.
I zato, koliko god nekome smetalo:
Ratko Mladić nije heroj. Bio je krvnik. Bio je kasapin. Bio je krvoločnik. Bio je ubica. I kao takav će ostati zapisan u historiji.
