Bili su to dani radosti, smijeha, bezbrižnosti slatkih krofni, džema i šećera u prahu, crvenih slatkih jabuka, žvaka i hulahopa.
Svaka od nas je imala neku mašnu, crvenu ili plavu – moja sestra i ja i još mnogo djevojčica.
Bilo je to vrijeme crtanih filmova ,,Diznijevih bajki“ svaka od nas je imala omiljenu princezu i album sa sličicama. Svaka od nas radovala se novom godišnjem dobu, prvim visibabama i žutom lišću na trotoaru. Nove godine su bile novi počeci i obećanja sebi za neko bolje vrijeme i želje.
Svako od nas je volio igru i radovao se novim susretima drugara, tu ispred zgrade.
Toliko ljubavi, tajni i smijeha vjere u ljude u bolje sjutra gdje je sve nekako odisalo mirisom slatkih dunja.
I sada dok sjedim tu pored prozora u ruci imam dunju, miris je isti, budi neka davna vremena i vraća slike moje majke koja je svake godine spremala slatko, onako nekako posebno samo za nas.
Novi crtani su zamjenili bajke.
Djevojčice više ne nose crvene i plave mašne i nisu pioniri.
Godišnja doba se mijenjaju možda čak niko i ne primjećuje žuto lišće na trotoaru, vjetar duva nagovještava hladnije dane, djeca ne spominju hulahop i igre ispred zgrade.
Po neki smijeh se negdje čuje, svi nekuda žure nose gotove sendviče, žene guraju kolica, umjesto mirisnih krofni – čuje se zvuk mobilnog telefona.
Shvatam da sam ja među zadnjim generacijama koje će se sjećati djetinstva bez interneta i mobilnog telefona. Novo doba i neki novi počeci.
Sanela Gusinjac
