Podgorička publika je sinoć imala priliku da u jedinstvenom kulturnom okviru doživi dva autorska projekta – koncert „Veče etno muzike“ etno grupe „Teferidž“ i umjetničku rekonstrukciju, folklornu koreografiju „Podgoričke gradske igre“. Iako nastali iz različitih polazišta, oba nose zajedničku viziju: očuvanje i savremenu prezentaciju nematerijalne kulturne baštine Sandžaka, sjevera Crne Gore i Glavnog grada.
Zahvaljujući podršci Sekretarijata za kulturu Glavnog grada Podgorica, ideja Marijane Maje Dakić da se muzički i koreografski izraz predstave zajedno dobila je svoju punu snagu – kao dijalog prošlosti i sadašnjosti, tradicije i savremenosti. Tako je nastao program koji ne samo da čuva kulturni identitet, već ga aktivno prenosi novim generacijama.
Kroz muziku sevdaha i izvornih pjesama, „Teferidž“ pokazuje da nasljeđe nije samo sjećanje, već živa praksa koja komunicira sa današnjom publikom. Paralelno, koreografski prikaz Žarka Đurovića u „Podgoričkim gradskim igrama“ vraća nas u duh Stare varoši, artikulišući igru i običaje u scensko djelo trajne vrijednosti.
Prvi dio večeri pripao je Etno grupi „Teferidž“, ansamblu osnovanom 2008. godine u Rožajama, pod vođstvom Sulejmana Beće Kujevića – kompozitora, tekstopisca, aranžera i kantautora sa više od tri decenije rada u muzici. Njihova misija je očuvanje i savremena interpretacija etnomuzikološkog nasljeđa sjeveroistočne Crne Gore i Sandžaka, sa posebnim fokusom na izvornu muziku. Gro grupe čine ljudi iz Rožaja dok su gosti (a ipak i stalni članovi) iz zemalja okruženja. Solistkinja etno grupe „Teferidž“ ove noći bila je Irma Nurković (uz nju je obično i Ilda Nurković), uz prateće vokale Andrijane Vučetić-Obadović i Aleksandre Vujović. Pored Safeta Đozovića na harmonici, Samira Kujevića na bubnjevima, Kemala Lučičanina na klavijaturama, te Adnana Diska Hrastovinu i Elsana Đozovića na ritam gitarama i Beće na klavijaturama sinoćnji doživljaj su upotpunili: klarinet Džefrisa Pučića iz Novog Pazara, kavala Alekse Petkovskog iz Skoplja, gitare Almira Aka Kukelića iz Sarajeva, violine Bobana Jankovića, Ivana Stanojevića i Damira Merdžunića iz Podgorice, čelo Mladena Popovića iz Podgorice i flauta Marijane Kankaraš-Pantović iz Berana.
Etno grupa „Teferidž“ dosad je objavila četiri albuma izvorne muzike i jedan album duhovne muzike. Većina muzike koju izvode potiče sa ruralnog područja, još uvijek nedovoljno afirmisane i prisutne u široj javnosti. Autor aranžmana za sve pjesme je Beća Kujević, koji ima i svoje autorske kompozicije, za koje zbog oslanjanja na folklor sa kojim je povezan više od 40 godina se pripisuje da su izvorne. Kako se izvorna muzika koju oni baštine često poistovjećuje sa sevdahom, Beća objašnjava:
„Mi se najviše bavimo očuvanjem bošnjačke muzike. Međutim, čim su u pitanju Bošnjaci, svi ih vezuju za sevdalinke. Bilo je večeras i sevdaha, ali sevdah je urbana, lirska, ženska pjesma. Dok je sevdalinka već zaštićena i sa šireg prostora Balkana, dominantna u Bosni i Sandžaku, sada i pod UNESCO-om – mi se bavimo očuvanjem muzike koju su ljudi pjevali iz glasa, ljudi sa sela. Mi smo prvi koji su tim pjesmama dali život, napravili audio zapise i izvodimo ih uz naše aranžmane. Malo smo ih stilizovali, ubacili etno fusion i želimo da sve to bude sačuvano. Neke melodije stare su i tri-četiri vijeka i zaslužuju da budu očuvane, zajedno sa načinom pjevanja i izvođenja. Namjerno radimo modernije aranžmane, kako bismo tu muziku približili mlađoj generaciji. Ovo je muzika u kojoj dominiraju kaval, zurla, čiftelija i tapan – instrumenti koji su, nažalost, kod nas gotovo zaboravljeni. Mi se trudimo da ostavimo trag, da sve to ostane sačuvano.“
Posebno je značajno što se ovim načinom ne čuva samo muzika, već i jezik jednog područja. Jezik je živ i mijenja se kroz vrijeme, a kroz ove pjesme riječi koje su odavno izašle iz upotrebe i način govora ostaju sačuvani za buduće generacije.
Nakon muzike, scena je pripala igri. Projekat „Podgoričke gradske igre“ autora i koreografa Žarka Đurovića, folklornog pedagoga sa preko 50 godina rada, oživio je duh stare Podgorice. Koreografiju je izveo ansambl AKUD „Mirko Srzentić“, uz originalni muzički aranžman Ivana Pekovića, zasnovan na motivima podgoričke tradicije. Nakon projekata sa KUD „Stara varoš“ i horom „Stanko Dragojević“, sa kojima je uradio segmente „Sokacima stare Podgorice“ i „Zvuci sa Ribnice“, sada ih je povezao u jedinstvenu koreografiju.
„Htio sam da prikažem prave gradske igre. Ja sam svo vrijeme tu, u Staroj varoši, na Draču – Brijegu od Morače, sreo sam se sa mnogima iz starih generacija, sjedio ‘Pod volat’, po kafanama, razmjenjivao mišljenja i došao do stvarnog rješenja da prikažem prave gradske igre gdje se vidi uticaj iz dva svjetska rata i kasnijeg perioda, gdje se mijenjala struktura stanovništva i same igre. Vrlo sam zadovoljan, ansambl je odlično to izveo“, rekao je Đurović.
U publici je bila i Spomenka Đalović, folklorna entuzijastkinja, čije riječi možda najbolje dočaravaju šta se zapravo desilo sinoć u KIC-u „Budo Tomović“:
„Kao nekog ko se dugo bavio folklorom i ko ima tu čast da bude druga generacija u svojoj porodici, a iznjedrili smo i treću, čini mi posebno zadovoljstvo i osjećaj ljepote kad sam u prilici da prisustvujem ovakvim događajima. Ovo je za mene večeras jedno prijatno iznenađenje, osjećaj punoće i ličnog zadovoljstva. A ono što me posebno raduje jeste potvrda da ovakvi događaji, muzika, kultura, umjetnost u bilo kojoj formi nemaju granica. To je ono što nas čini posebnim, što nas čini velikim u geografskom smislu u našoj maloj Crnoj Gori. Iznenađena sam prijatno, zadovoljna i raduje me što znam da ovakvi ansambli postoje u Crnoj Gori. Samo im treba dati vjetar u leđa, punu afirmaciju i priliku da se uvijek i svuda predstave, jer umjetnici su oduvijek bili ambasadori kulture Crne Gore.“
Veče etno muzike i podgoričkih igara bilo je više od kulturnog programa – bilo je putovanje kroz vrijeme, emociju i identitet. Ostavilo je neizbrisiv trag – dokaz da se tradicija može oživjeti na sceni, da se može prenijeti emocija prošlih vremena u savremeni trenutak, i da publika u Podgorici zna prepoznati i nagraditi iskrenu umjetnost. Na kraju večeri, „krivac“ za ovaj događaj, Marijana Maja Dakić, zaokružila je priču:
„Željela sam da pokažemo da kultura nije samo nasljeđe, već živa snaga koja nas povezuje. Muzika i igra večeras su razgovarale jedna s drugom, podsjećajući nas da tradicija živi tek kada je dijelimo sa publikom.“
