Djetinjstvo bez interneta

Bili su to dani radosti, smijeha, bezbrižnosti slatkih krofni, džema i šećera u prahu, crvenih slatkih jabuka, žvaka i hulahopa. Svaka od nas je imala neku mašnu, crvenu ili plavu - moja sestra i ja i još mnogo djevojčica. Bilo je to vrijeme crtanih filmova ,,Diznijevih bajki“ svaka od nas je imala omiljenu princezu i album sa sličicama. Svaka od nas radovala se novom godišnjem dobu, prvim visibabama i žutom lišću na trotoaru. Nove godine su bile novi počeci i obećanja sebi za neko bolje vrijeme i želje.

Svako od nas je volio igru i radovao se novim susretima drugara, tu ispred zgrade. Toliko ljubavi, tajni i smijeha vjere u ljude u bolje sjutra gdje je sve nekako odisalo mirisom slatkih dunja. I sada dok sjedim tu pored prozora u ruci imam dunju, miris je isti, budi neka davna vremena i vraća slike moje majke koja je svake godine spremala slatko, onako nekako posebno samo za nas. Novi crtani su zamjenili bajke. Djevojčice više ne nose crvene i plave mašne i nisu pioniri. Godišnja doba se mijenjaju možda čak niko i ne primjećuje žuto lišće na trotoaru, vjetar duva nagovještava hladnije dane, djeca ne spominju hulahop i igre ispred zgrade. Po neki smijeh se negdje čuje, svi nekuda žure nose gotove sendviče, žene guraju kolica, umjesto mirisnih krofni – čuje se zvuk mobilnog telefona. Shvatam da sam ja među zadnjim generacijama koje će se sjećati djetinstva bez interneta i mobilnog telefona. Novo doba i neki novi počeci. Sanela Gusinjac