In memoriam Salih-Džamonja Luboder (1966-2026)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Bila je jesen 2021. godine. Novembar, tada sam, u društvu njegovog brata Salka, upoznao Saliha-Džamonju Lubodera. S nama su bili i njegova supruga i sin. Od tog susreta ostale su mi u sjećanju njegove vesele, razdragane oči i osmijeh koji je razgovoru davao neku posebnu ljepotu riječi.. Ima ljudi uz koje već pri prvom susretu osjetite da možete govoriti slobodno, jednostavno, kao među svojima. Takvog pamtim Džamonju. Danas, pet godina kasnije, opet je jesen. Novembar, kiša i sivilo nad Rožajama. Na mezarju u centru grada oprostili smo se od njega. Između one jeseni upoznavanja i ove jeseni rastanka stalo je pet godina. Dok ovo pišem, čini mi se da su prošle u jednom treptaju. Ostaje mi pred očima njegov osmijeh, toliko živ da se teško miri s riječju odlazak.
A šta je život? Jedan tren, jedna borba puna čemera, s onim rijetkim zrncima sreće koja sakupljamo i čuvamo da nas ogriju kada naiđu teški dani. U ta zrnca stanu i susreti s dobrim ljudima. Salih je odrastao kao najmlađi u sedmočlanoj porodici, kakve su nekada bile brojne rožajske porodice. U njegovoj vedrini bilo je nečega dječačkog, sačuvanog i onda kada život čovjeku donese ozbiljne godine. Znao je da nasmije, da svojim razdraganim očima i osmijehom unese toplinu među ljude. Taj izraz lica danas mi se vraća dok pokušavam da pronađem riječi dostojne jednog mirnog, ljudskog oproštaja.
Džamonja nije bio književnik, publicista ni umjetnik. Bio je jedan od onih časnih insana od kojih počinju mnoge životne priče, iako njihova imena rijetko dospiju na stranice knjiga. A upravo u takvim ljudima prepoznajemo iskrenost, bliskost i onu jednostavnu ljudskost zbog koje nam je među nekim ljudima lakše biti čovjek. Za njima ostane ono najteže stečeno u ljudskom vijeku, da ih njihovi pamte s ljubavlju, prijatelji sa zahvalnošću, a poznanici po nečemu dobrom. Do takvog sjećanja dolazi se godinama, kroz obične dane i odnose u kojima se pokaže kakav je ko čovjek. Zato i jedan skroman život može ostaviti toliko razloga da o njemu govorimo.
Zato su nam ove priče važne. Važno je zapisati da je neko živio među nama, da je imao svoj osmijeh, svoju porodicu, svoje mjesto u društvu i među ljudima koji su ga voljeli. Da je njegov odlazak nekoga duboko zabolio. Život običnog čovjeka zaslužuje pažnju i riječ. U njemu ima dovoljno radosti, briga, nadanja i rastanaka za čitavu knjigu. Ima i ličnih borbi, teških dana u kojima treba sabrati snagu i izdržati, sačuvati nadu u ono što dolazi. Takve je borbe vodio i Džamonja. A volio je Džamonja život. Volio je ljude, susrete, onu radost kada se razgovorom i osmijehom približimo jedni drugima. Volio je i Crnu Goru, kojoj je bio i ostao odan. U toj ljubavi bilo je njegovo Rožaje, ljudi uz koje je odrastao i osjećanje da pripada zemlji koju je smatrao svojom. I to zaslužuje da ostane zapisano, uz njegovo ime i uspomenu na čovjeka koji je imao zbog koga i zbog čega da voli život. Kada takav život sačuvamo od zaborava, ostavljamo i svjedočanstvo o vremenu kojem smo zajedno pripadali.
Tamo podno Hajle, među ibarskim virovima i jelovim omarima, ispisane su mnoge takve priče. Rožaje ih nosi u svojim porodicama, mahalama, u sjećanju na susrete i razgovore. Grad se mijenja pod teretom vremena. Mijenjaju se njegove ulice, kuće, navike i lica koja srijećemo. A onda ode neko poput Džamonje i osjetimo koliko je uspomena na jedan grad vezana za čovjeka. Za njegove oči, glas i osmijeh. Za ono malo, lično Rožaje koje svako od nas nosi u sebi. S njegovim odlaskom za mene odlazi i dio duha starih Rožaja. Onog svijeta kojem pripadaju bliskost susreta i radost što ste nekoga sreli. Džamonjin osmijeh ostaje mi kao jedna od slika tog svijeta. I dok danas mislim na njega, mislim i na sve one dobre ljude pored kojih prolazimo, vjerujući da će nas uvijek dočekivati na svojim mjestima.
Danas sam bio tužan. Otišao je drag čovjek, brat mog prijatelja Salka. Pred takvim gubitkom riječi postaju skromne. Znam koliko malo mogu da olakšaju bol braći, supruzi, sinu, šćerkama, sestrama i svima njegovima. Ipak, želim da ostane zapisano da Džamonju pamtim s toplinom. Da me je njegov odlazak rastužio. Da se onaj susret iz novembra 2021. godine sačuvao u meni i da danas ima posebnu, bolnu dragocjenost. Tu na mezarju, đe se završava naš zemaljski hod, počinje i naš drugi život-život u sjećanju onih koji ostaju. Od čovjeka ostane i način na koji ga pomenemo. Nekome će pri pomenu Džamonjinog imena zadrhtati glas, neko će se prisjetiti nečega njegovog i osmjehnuti se kroz tugu. Njegovi najbliži nosiće uspomene na čitav zajednički život. Ja ću čuvati onaj novembarski susret, njegove razdragane oči i osjećaj da sam među svojima. Dragi Džamonja, upoznao sam te kao brata mog prijatelja Salka, a danas sam osjetio da se opraštam i od nekoga svog. Kad se sjetim našeg susreta, opet će biti ona prva jesen i ti među svojima, NASMIJAN i nek takva sjećanaj ostaju kao podsjetnik na sve ono što te činilo časnim insanom…