Preskoči na sadržaj
Društvo

Jašar Nikč – Čuvar generacija djece

A. F. 4 min čitanja 53 pregleda

Piše: Munevera Sutović

Imena nekih ljudi nisu zabilježena u knjigama. Njihove zasluge ne ovjekovječuju priznanja niti nagrade. A to su oni ljudi koji su svojim radom i prisustvom ostavili trag dublji od svakog zapisa. 

Jedan takav čovjek je Jašar Nikč.

Teško je ispričati bilo koju anegdotu iz školskih dana, a ne pomenuti tog čuvara generacija djece. Izvan učionica i nastavničkih katedri, Jašar je bio dio odrastanja brojnih generacija učenika. Grad ga pamti, poznaje i ne zaboravlja.

U OŠ „Mustafa Pećanin“ Jašar je tokom 32 godine službe bio mnogo više od domara.

Čvrstog držanja i hitrog koraka, stameno je stajao na širokom školskom hodniku. U radnom mantilu, na radnom mjestu koje je često podsjećalo na prvu liniju odbrane školskog reda, svakodnevno je bio okružen djecom različitog uzrasta. Disciplina je bila njegovo drugo ime.

Oštrim pogledom pratio je svaki pokret učenika. Rijetko bi podviknuo, nikad udario. Bio je dovoljan samo njegov pogled. Ponekad bi samo kroz zube procijedio: „Pišto jedna!“

I to je sve.

Mi, djeca, u njemu smo vidjeli autoritet i strogost. Zato bi nas zateklo kada bismo ga sreli izvan škole, u opuštenom razgovoru, nasmijanog i drugačijeg od čovjeka kojeg smo poznavali iz školskih hodnika.

Zar Jašar umije da se smije, pitali bismo se.

Ne zato što je bio čovjek koji se nije smijao, već zato što smo ga mi poznavali samo u ulozi onoga koji je morao da održava red i brine o hiljadu djece. Trudio se da nam ne bude drugar i da sačuva distancu. 

Danas razumijem da ta distanca nije bila slučajna. Njegova strogost bila je dio odgovornosti koju je nosio. Iza nje je stajala briga za djecu i svijest da škola mora biti i mjesto reda, sigurnosti i zaštite.

U jednu od najstarijih crnogorskih škola, OŠ „Mustafa Pećanin“, Jašar Nikč došao je 1982. godine. Prije toga, od 1979. godine, radio je kao domar u školi u Bandžovu. Dolaskom u Rožaje započeo je jedno dugo poglavlje svog radnog i životnog puta, koje će obilježiti odrastanje brojnih generacija učenika.

Njegove kolege odgovaraju da je Jale, kako su ga odmilja zvali, bio dobar čovjek. A ono što potvrđuje da je zaista bio takav jeste njihov osmijeh koji pruža odgovor i prije samih riječi.

Imao je ključeve svih školskih prostorija. Po završetku časova obišao bi svaki kutak škole, sve bi dobro osigurao, ispratio bi svakog nastavnika i svako dijete, pa tek onda i sam napustio školski prostor.

Svjedočenja njegovih kolega govore da Jale nije gledao u sat. Bilo mu je važno da sve bude završeno i da djeca nastavu pohađaju u toplom i sigurnom prostoru. I to je bilo zvono koje je oglašavalo kraj njegovog radnog dana.

Koliko je Jašarov posao zabilježen u školskoj istoriji, onoj pisanoj? I koliko je to uopšte važno?

Mislim da u ovom slučaju to ne igra veliku ulogu. Lijepo je kada zasluge ljudi budu zabilježene, jer to može biti primjer drugima. Ipak, nekada to zaista nije od presudnog značaja.

Jer ljudi kao Jašar dio su nečeg mnogo većeg. Kolektivnog pamćenja brojnih generacija djece, a onda i njihove djece. Jer, svako od njih će svojoj djeci prepričavati anegdote iz školskih dana. Mnogi će kazati: „Mi pod budnim Jašarovim okom nismo smjeli“, ili: „Jednom je Jašar...“

I tako će Jašar Nikč, domar OŠ „Mustafa Pećanin“, ostati upamćen kao čuvar djece, strog i brižljiv, odgovoran i pomalo krut, uvjeren da je upravo tako najbolje za djecu.

Ostaće upamćen kao čovjek koji nije morao da viče da bi imao autoritet. Mi, onako rastrčani kroz školske hodnike, automatski bismo se zaustavljali pred njegovom figurom, a zatim mirno odlazili do učionice.

OŠ „Mustafa Pećanin“ napustio je 2014. godine, kada je penzionisan. Da li je tada osjetio olakšanje jer više neće brinuti ili je ipak žalio što više neće pratiti generacije onih koji će ga zauvijek pamtiti, ne znamo.

A ni to nije od značaja.

Jer dok je Jašar bio tu, mi, djeca, učili smo se ponašanju, učili smo kako da brinemo o sebi i osjećali se važnim zbog tog utiska da neko izvan roditeljske kuće tako brižljivo motri na nas.

Nakon penzionisanja, Jašar se zalagao za dobrobit svog sela, Bandžova. Tražio je da se njegovo selo bolje poveže s Rožajama, između ostalog i izgradnjom mosta preko rijeke Ibar.

Govorio je o ljepotama i turističkom potencijalu ovog dijela rožajskog kraja, pozivajući vlasti da više pažnje posvete putnoj infrastrukturi kako bi se stvorili bolji uslovi za život i spriječilo dalje iseljavanje stanovništva.

Takva dalja zalaganja, u periodu kada je trebalo da živi mirne penzionerske dane, svjedoče da je Jašar bio čovjek čija je misija bila da brine o drugima.

Jašar je preselio na drugi svijet 2024. godine, u 74. godini života.

Njegova smrt, za nas koji ga pamtimo kao domara OŠ „Mustafa Pećanin“, označila je kraj jednog razdoblja i podsjetila nas da poslije svake priče ostaju sjećanja.

A Jašar je priča koju je nemoguće pomenuti ili ispričati bez osmijeha nostalgije za najljepšim školskim danima, kada je svako od nas imao svog čuvara koji se smijao samo izvan škole.


Image…
Image…
Image not available.
Image not available.

Podijelite ovu vijest

Komentari

Još nema komentara. Budite prvi.

Ostavite komentar

Komentari se objavljuju nakon pregleda uredništva.

Neće biti objavljen.