Iako nije živjela u vremenu kada se dogodila tragedija u Srebrenici, učenica Nejla Ličina kroz priče, sjećanja i svjedočenja pokušava razumjeti bol koju su preživjele mnoge porodice. U svom radu govori o važnosti pamćenja, mira i odgovornosti novih generacija da grade svijet bez mržnje i podjela.
Nisam bila rođena, ali pamtim kroz priče
Ja nisam bila rođena kada se dogodila Srebrenica. Nisam čula zvuk sirena, nisam vidjela kolone ljudi i nisam osjetila strah koji su tada osjećali oni koji su izgubili svoje najmilije. Ali danas, mnogo godina poslije, svaki put kada čujem pjesmu „Sine, sine, moj dragi Nermine“ ili neku drugu pjesmu posvećenu Srebrenici, srce mi postane teško. U tim riječima osjeti se bol jedne majke, bol koju nijedna osoba ne bi trebala nositi kroz život.
Često se pitam kako je moguće da postoje ljudi koji mogu učiniti toliko zla. Kao dijete, ne mogu razumjeti kako neko može drugome oduzeti oca, majku, brata, sestru ili dijete. Ne mogu shvatiti kako mržnja može biti toliko velika da ugasi nečiji život i uništi toliko porodica. To je pitanje na koje, vjerujem, nijedno dijete ne može pronaći odgovor.
Dok slušam priče o Srebrenici, razmišljam o djeci koja su tada sanjala iste snove koje danas sanjamo mi. I oni su željeli odrasti, ići u školu, igrati se sa prijateljima, smijati se i živjeti bez straha. Nisu ni slutili da će njihovo djetinjstvo biti prekinuto na tako okrutan način. Zbog toga osjećam veliku tugu, ali i odgovornost da ih nikada ne zaboravimo.
Vjerujem da moja generacija može biti drugačija. Želim da odrastamo bez mržnje, bez podjela i bez želje da nekoga osuđujemo zbog njegovog imena, vjere ili porijekla. Želim da budemo generacija koja će graditi mostove, a ne zidove, generacija koja će birati razgovor umjesto sukoba i ljubav umjesto mržnje.
Ponekad pomislim da, kada bi se o sudbini svijeta pitala djeca, ratova ne bi bilo. Djeca ne gledaju ko se kako zove, kojoj vjeri pripada ili odakle dolazi. Djeca pružaju ruku jedni drugima, dijele igračke, raduju se zajedničkoj igri i iskreno opraštaju. Dječije srce je čisto i ne poznaje mržnju – nju, nažalost, ljudi nauče kasnije.
Zato želim da Srebrenicu pamtimo. Ne da bismo širili mržnju ili živjeli u prošlosti, nego da bismo učili koliko je mir dragocjen. Sjećanje na nevine žrtve treba da nas podsjeća da se takva tragedija nikada i nikome više ne smije ponoviti.
Neka svaka suza Majki Srebrenice bude opomena cijelom svijetu. Neka svako dijete koje danas odrasta zna koliko vrijede mir, život i ljudsko dostojanstvo. A na nama, novim generacijama, ostaje da pokažemo da možemo biti bolji, da možemo živjeti jedni uz druge u poštovanju i slozi.
Jer najveća pobjeda nije pobijediti nekoga u ratu. Najveća pobjeda je sačuvati mir, sačuvati čovječnost i učiniti sve da nijedna majka više nikada ne zapjeva pjesmu koja će joj vratiti bol umjesto zagrljaja njenog djeteta.
Nejla Ličina učenica 7. razreda, OŠ “25. maj”
