Preskoči na sadržaj
Kultura

Arebica-Piše: Jasmina Luboder Leković

A. F. 1 min čitanja 20 pregleda

AREBICA

Piše: Jasmina Luboder Leković

Uvijek pletemo uspomene,
kao čarape od vune,
toplinom majčinog pogleda,
strogošću očevog mekog srca,
lagano, ali temeljno.
A uvijek, samo, da svima bude toplo i udobno.

Naši očevi, poslije mi…

Istim tragom, sa istim željama,
ali svako u svom vremenu postojanja.

Život.

Nekad, sad, sjutra.
Putuje, kao i perom prenesena misao,
pismom naše duše, arebicom.

Te davne godine,
pozne jeseni ili…možda je bilo rano proljeće,

ko zna.

A u pismu – život.


Zanimljivi su izvori kojima teku naše misli.
Neobični su tokovi naših napisanih riječi,
koje se, tragom jednog pisma, uliju u naše srce.

Tragom tinte,
iz ruke u ruku,
iz godine u godinu,
kroz muzej uspomena.

Ispred mene stari rukopisi.
Na njihovim stranicama pismo!

A u pismu… meni dragi ljudi koji više nijesu sa nama.

Moj otac, njegove brige, u tom zamrznutom trenutku hartije.

Kao niske đerdana pokidala su se osjećanja u meni.


Niko nema ljepša sela od nas.
Nigdje iskrenosti kao kod vrijednih, a umornih,
naših ljudi.

Brinuli smo nekad o našim komšijama,
bili oni tu ili u nekom dalekom gradu.

Gradu koji je odvajao oči od porodice,
ali srcem uvijek uz nas.

Grad u kojem su očeve ruke uspijevale da obezbijede hljeb za sve nas.

Brinulo se nekad o tuđim amanetima.

Tragom i ovog efendijinog pisma,
kao podsjetnik da je bilo, ima i uvijek će da bude dobrih ljudi.




Podijelite ovu vijest

Komentari

Još nema komentara. Budite prvi.

Ostavite komentar

Komentari se objavljuju nakon pregleda uredništva.

Neće biti objavljen.