Arebica-Piše: Jasmina Luboder Leković
AREBICA
Piše: Jasmina Luboder Leković
Uvijek pletemo uspomene,
kao čarape od vune,
toplinom majčinog pogleda,
strogošću očevog mekog srca,
lagano, ali temeljno.
A uvijek, samo, da svima bude toplo i udobno.
Naši očevi, poslije mi…
Istim tragom, sa istim željama,
ali svako u svom vremenu postojanja.
Život.
Nekad, sad, sjutra.
Putuje, kao i perom prenesena misao,
pismom naše duše, arebicom.
Te davne godine,
pozne jeseni ili…možda je bilo rano proljeće,
ko zna.
A u pismu – život.
Zanimljivi su izvori kojima teku naše misli.
Neobični su tokovi naših napisanih riječi,
koje se, tragom jednog pisma, uliju u naše srce.
Tragom tinte,
iz ruke u ruku,
iz godine u godinu,
kroz muzej uspomena.
Ispred mene stari rukopisi.
Na njihovim stranicama pismo!
A u pismu… meni dragi ljudi koji više nijesu sa nama.
Moj otac, njegove brige, u tom zamrznutom trenutku hartije.
Kao niske đerdana pokidala su se osjećanja u meni.
Niko nema ljepša sela od nas.
Nigdje iskrenosti kao kod vrijednih, a umornih,
naših ljudi.
Brinuli smo nekad o našim komšijama,
bili oni tu ili u nekom dalekom gradu.
Gradu koji je odvajao oči od porodice,
ali srcem uvijek uz nas.
Grad u kojem su očeve ruke uspijevale da obezbijede hljeb za sve nas.
Brinulo se nekad o tuđim amanetima.
Tragom i ovog efendijinog pisma,
kao podsjetnik da je bilo, ima i uvijek će da bude dobrih ljudi.