Pred brojnom publikom u Sarajevu promovisana knjiga „Urezano u sjećanje“ Ajdina Rakića

          Velika sala Gazi Husrev-begove biblioteke okupila je brojne posjetioce, ljubitelje književnosti, poštovaoce kulturnog nasljeđa, te brojne građane Sarajeva porijeklom iz Stare Podgorice I Tuzi, koji su imali priliku da kroz razgovor o knjizi ožive uspomene na ljude, običaje i događaje koji su obilježilli njihov zavičaj. U toploj i emotivnoj atmosferi, promocija je protekla u znaku zavičaja, zajedničkog pamćenja i neraskidivih veza između Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

            O knjizi su govorili predsjednik Bošnjačkog vijeća Suljo Mustafić, predsjednik Izvršnog odbora Vijeća Mirsad Rastoder, književnik i novinar Ruždija Adžović i autor Ajdin Rakić.

            Predsjednik Bošnjačkog vijeća Suljo Mustafić ocijenio je da knjiga predstavlja dragocjeno književno i kulturno svjedočanstvo koje od zaborava čuva autentični narodni govor, tradiciju i duh jednog podneblja. Govoreći o njenoj jezičkoj vrijednosti, ukazao je na bogatstvo govora bošnjačkog stanovništva  Tuzi i Podgorice, koji svojim fonetskim, leksičkim i drugim osobinama predstavlja jedan od autentičnih dijalekatskih izraza bosanskog jezika. Zahvaljujući Rakićevom djelu, dio tog jezičkog nasljeđa, koje polako iščezava iz svakodnevne upotrebe, ostaje sačuvan za buduće generacije.

            „Knjiga čuva običaje, mentalitet, tradiciju i kulturu – sve ono što jedan narod čini narodom, a jednu regiju posebnom i neponovljivom“, istakao je Mustafić.

            Ukazao je i na geografski i kulturni prostor koji Rakić opisuje, od Tuzi i Podgorice, preko Skadra, do Bara i Ulcinja, gdje su se stoljećima preplitale različite tradicije i civilizacijski uticaji. Prema njegovim riječima, upravo je susret mediteranskog podneblja i orijentalnog duha oblikovao prepoznatljiv mentalitet ljudi ovog kraja, njihovu otvorenost, neposrednost i životnu mudrost.
            Mustafić je naglasio da vrijednost knjige nadilazi lokalne okvire, jer kroz sudbine običnih ljudi prenosi univerzalne poruke dobrote, čovjekoljublja i zajedništva.
            „Ona nas podsjeća na to da smo u našem zavičaju uvijek znali čuvati svoju bošnjačko- muslimansku tradiciju, ali i graditi iskren, bratski suživot s našim komšijama Albancima, Crnogorcima, Srbima i svima s kojima dijelimo to podneblje I našu zajedničku domovinu Crnu Goru“, poručio je Mustafić.

            Osvrnuo se i na okolnosti u kojima je knjiga nastajala, podsjećajući da je autor tokom pandemije i izolacije pronašao nadahnuće u uspomenama na prošla vremena. Izrazio je zahvalnost Rakiću, svom dugogodišnjem prijatelju, koji je predanim istraživačkim radom sačuvao dio zajedničkog zavičaja, njegove ljude, jezik i duhovno nasljeđe.

            Mirsad Rastoder, predsjednik Izvršnog odbora Bošnjačkog vijeća, govorio je o dugogodišnjem poznanstvu s autorom i njegovoj posvećenosti istraživanju i očuvanju kulturne baštine. Prisjetio se 2004. godine, kada je upoznao Ajdina Rakića kao mladog člana KUD-a „Ramadan Šarkić“, prepoznavši već tada njegovo interesovanje za historiju i tradiciju svog naroda. Podsjetio je i na Rakićev istraživački rad i izložbu „Orijentalna baština u Crnoj Gori“.

            Rastoder je ocijenio da se knjiga „Urezano u sjećanje“ može čitati kao svojevrsna hronika tuške duše, prožeta nostalgijom, životnom mudrošću i snažnim porukama humanosti. Istakao je da autor, kroz sudbine ljudi, među kojima značajno mjesto zauzimaju vrijedne i mudre žene, uspijeva da sačuva duh i tradiciju zavičaja. Poručio je da će Bošnjačko vijeće, u skladu sa svojim mogućnostima, nastaviti da podržava stvaraoce koji svojim radom doprinose očuvanju kulturnog identiteta i nasljeđa Bošnjaka.

            Književnik i novinar Ruždija Adžović istakao je da knjiga „Urezano u sjećanje“ predstavlja mnogo više od svjedočanstva o prošlosti, opisujući je kao riznicu književnih tema, životnih priča i dragocjenih zapisa o ljudima i događajima koji su obilježili historiju Tuzi.
Prema njegovim riječima, brojne priče iz knjige imaju snažan književni potencijal i mogle bi poslužiti kao inspiracija za pripovijetke i romane. Kroz porodična svjedočenja, zapise o znamenitim ličnostima, starim običajima, svadbenim pjesmama i svakodnevnom životu tuških muslimana sa komšijama katolicima i pravoslavcima, Rakić oživljava jedno vrijeme koje bi bez ovakvih djela moglo biti prepušteno zaboravu.

            Adžović je ukazao i na historijsku povezanost Tuzi sa Sarajevom, naglašavajući da knjiga, osim što čuva vrijednu građu o prošlosti, otvara prostor za nova književna djela i buduća istraživanja.

            Autor knjige Ajdin Rakić govorio je o njenom nastanku, prisjećajući se perioda pandemije, kada je odlučio da svojoj porodici svake večeri pripovijeda o prošlosti Tuzi i Podgorice, porijeklu i sudbinama svojih predaka. Iz tih porodičnih razgovora nastajale su priče koje su kasnije pretočene u knjigu.

            S mnogo emocija govorio je o svojoj nani Šefki, koju je nazvao „živom enciklopedijom“, prisjećajući se vremena kada je, još kao dječak, slušao njena kazivanja i bilježio uspomene na ljude i događaje. Tokom više od tri decenije prikupljao je svjedočanstva starijih generacija, nastojeći da od zaborava sačuva njihove životne priče, običaje i porodične historije.

            Rakić je ukazao na snažne porodične i historijske veze Podgorice, Sarajeva i Skadra, tri grada koja se neprestano susreću na stranicama njegove knjige. Naglasio je da su povjerenje, strpljenje i poštovanje prema starijim ljudima neophodni kako bi njihova svjedočanstva bila vjerodostojno zabilježena i prenesena budućim naraštajima.

            Emotivno se osvrnuo i na zapis dr. Sanjina Dekovića, koji se prisjećao svoje nane i njenog nježnog obraćanja „Dome majkin“. Rakić je istakao da te riječi, karakteristične za stari podgorički govor, bude uspomene na djetinjstvo, porodičnu toplinu i zavičaj, poručivši: „Malo riječi, a u njima staje čitav svijet.“

            Promocija u Sarajevu pokazala je da priče o zavičaju, njegovim ljudima i običajima ne gube vrijednost prolaskom vremena. Naprotiv, kroz djela poput Rakićevog one nastavljaju da žive, povezuju generacije i čuvaju kulturno pamćenje stanovnika jedne regije,, bez obzira na to gdje danas žive.