Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore - Senka Rastoder

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” predstavljamo vam: Senku Rastoder. Senka Rastoder rodjena je 31. avgusta 1963. godine u Petnjici. Osnovnu i srednju školu završila je u Baru, a fakultet Politickih nauka u Beogradu. Živi i radi u Baru u Savezu sindikata Crne Gore. Igrom slučaja nije upisala književnost jer je njena prva i najveća ljubav su bile knjige i pisanje. Lični kosmos, susret sa sopstvenom sudbinom, sa istinskim licem koji je nosila u sebi iskazala je kroz zbirku pjesama ,,S druge strane sjenke” koja je štampana u dva izdanja i izdata je 2008. godine. Roman toka svijesti,,Tajni pecat duše” izdat je 2010. godine i predstavlja nastavak neiscrpne i vječite teme o smislu ljudskog postojanja. Senka Rastoder je aktivan član književnih klubova u Baru. U jednom mandatu je bila i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara, a bila je učesnica Zavicajne manifestacije u Petnjici. Senka Rastoder priprema novi roman koji bio trebao da bude srž vremena u kom živi. KRALJICA RUŽA Miriše cvijeće i treperi lišće Jorgovan buja I zuji pčela Svjetlost se prelama preko dječijeg čela Ruže racvale A vjetar nosi miris pokošenog sijena. Bašta tvoja cvjeta Dok dani lete Godine se nižu Života stazu vrijeme stižu STIZE I prati, I ćuti Dok ne shvati Život je samo tren A mi samo gosti U bašti ruža. Okrenem se Da vidim tvoje oči U kojima spava more Plave zore i duboki mir I na tren pomislih Još si živa Još u rukama rvojim Cvijeće cvate I zlatne palate A umjesto ove Nebeska bašta osmijeh ti dariva. U očima tvojim I sad suza sija Kao rosa na jutarnjem suncu Prati te nebeska divizaja. Dok sanak svoj snivaš... SA SLIKE ME GLEDAŠ Magle se dignu Zaborav se kloni Oči sjaje kao more bistro I sada te vidim I pitam se Da li ti nebo zbori Ono što je bilo Najljepše i čisto? Šta može biti od ljubavi veće I ljepše od duginih boja Latice ruža I zvjezdanog sjaja A put bez kraja Dok se bude zore Zavijene u odore od svile. Ne sanjam te često Al'sjećanja guše I ponekad ruše sjaj ljubavi čiste. Imala si tek šestnaest ljeta Duge, crne kose, a bijela lica I otišla si Odletjela kao ptica U svijet sunca Da tamo živiš kroz plamene zore I nebesko more... Sa slike me gledaš Čini mi se Baš pravo u oči I dušu mi znadeš U srce zaviriš, putuješ krvlju U san mi zađeš A onda izađeš, pa te nema Opet svratiš i Kao da me pratiš Ti mene s ove A ja tebe sa druge strane. Sa slike me gledaš Sa slike te samo i znadem... OD KRAJA DO POČETKA SVIJETA   Nabacam riječi Ponekad bez Prospem ih na papir I Ssvaka riječ značenje ima. A onda je pogledam iz svakog ćoška, Stavim, izvadim, Potopim, pa osušim, Istrgnem, pa vratim I gledam Gledam... Neka se smije grohotom Neka plače kao vrba žalosna Druga viče – Jače, jače Neka se trese Kao okupano mače, Jedna sniva riječ kao kosmos veliku, A druga mala kao zrnce pijeska Šro leti vjetrom A neka napravi korak od stotinu milja. U riječ stanu tuga i ljubav I more i breze U riječi Stanu sve tamne noći. I nečije oči Mile, drage, ljubavi pune I strune harfe I poj ptica. U riječi stanu sva naša htenja I život Mali i običan Tužan i ironičan I veliki kao planeta Riječi Od kraja do početka svijeta.   POSLEDNJI POZDRAV Slušaj Noćas su vjetrovi jezdili Kroz talase mora Uskovitlani, bučni i sjajni Kao život tvoj. Čuj, U susret će doći neke Nove zore Ali taj put Više neće biti tvoj. Otvori oči, bar još jednom, Još uvijek vjerujem Da samo spavaš Da je sve samo san Pogledaj me Očima smaragda I nemoj reći Da je sve prošlo Kao bistri potok Na planinskoj rijeci . Ne, nemoj reći Ovdje ili tamo Gdje god bio Sve je to život Početak i kraj I sve što se rodi Samo je tren Života znaj... Ne, nemoj reći Jer Koliko ljubavi U srce stane Toliko vrijedi I naš Životni trag. PUTOVANJE Sjećam se, Noć je bila decembarska U Beogradu, na Topčideru, Stanici vozova iz Bara i Grčke, Tad sam te posljedni put vidjela Ti si mahao meni I ja sam mahala tebi Dok je voz kretao u noć gluhu. Ne, nijesam ti rekla zbogom I šta znače riječi U toj noći Dok još ne znam Da sudbina iza ćoška vreba. Posljednja slika uživo A tvoje oči od saragda Smijeha pune Na topčiderskom peronu Uz kišu koja sipi I kvasi te A ti si šetao gore, dole Dok voz ne krene. Idi, govorila sam, Idi, ne kisni. Ne smeta mi, Ne smeta mi. Govorio si... I nijesi me ostavio Dok voz nije krenuo Sa stanice Koja je zalutala u vremenu I bespuću... Putuj, putuj, Sada govorim tiho i Neka ti nebesko prostranstvo Bude ogrtač A sunčani plašt, pokrivač Toplo kao tvoje veliko srce U kom je bilo mjesta za sve ljude Putuj... I zbogom....