Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore - Amra Tahirović

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

  U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Amra Tahirović rođena je 1. juna 1997. godine u Rožajama, gdje je završila osnovnu i srednju školu kao dobitnica diplome ,,Luča”. Visoko obrazovanje stekla je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo, gdje je trenutno na master studijama. Poeziju piše od svoje desete godine. Do sada je objavila dvije zbirke pjesama, “Ranjeni stih” 2014. godine i “Susreti u bijelom” 2016. godine, dok je treća u pripremi. Radi kao novinarka na TV E.  

  Krijem te sebično od sebe same i požude svoje i od pakosnih pogled blagi da ne sretne druge oči se boje Ime ti ne izgovaram često da ne upamte Vješto skrivam osmijeh i tajno mjesto i sve što budna snivam Radujem ti se kad nikog nema da čuje radost Čuvam bojažljivo ljubav što u meni drijema jer volim volim nepojmljivo.  

  Ne mogu da pomislim. Surovo težak je svršetak, a počeće nešto njime. Ogrnuću kaputom pokislim ramena gdje su stajale ruke već četiri zime. Koračaću kroz mrak sa nadom da ću sresti nekog kog znam dugo. Na kutu ulice ostavit znak, da prošla sam večeras i ništa drugo. Ako i zaplačem, biće trenutak, željna poljupca tada stajaću uz taj kutak I gledati ka prozoru dok se sa svjetlom ne ugasi nada.  

  Jasne su mi riječi tvoje. Ti ih ne izgovaraš, ali ja čujem, nježno i milo. U očima hiljadu zvijezda. Ti me ne gledaš, ali pogled nam se sreo. Nijesam te dotakla, a ipak, bezbroj me zagrljaja tvojih prigrlilo. Nikad te imala nijesam, ali si me zauvijek sa sobom odveo.  

  Samotna ćutim; nemam glasa za vjetrove, ni vrisak jači od oluja. Srušiće jarbole - slutim, i hladna okeanska struja sa njima odnijeti snove. Prezrena blijedo gledam; nemam poglede za sva neba, ni očiju za svjetlost jarku. Samo da dođe, da se predam i ukrcam na vječnu barku, koju vode u mrak krila galeba.  

  Znam samoću, rađaju je daljine. Bila je jednom i moj drug. Dođe, iz naručja uzme topline i nikad ne vrati svoj dug.