Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore - Ermina Bibić

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

  U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Ermina Bibić, rođena je 07. 11. 2001. godine u Rožajama. Završila je OŠ ,,25. maj”, Srednju stručnu školu, smjer elektrotehničar računara. Po završetku srednje škole upisala je Učiteljski fakultet slijedeći tradicije kraja koji je dao zaista puno izuzetnih pedagoga i prosvjetara, smjer razredna nastava. Iako je vrlo mlada, pokazala je svoj odgovoran odnos prema široj društvenoj zajednicie pa je tako između ostalog i član NVO ,,Fidelis”. Takođe je jako aktivna na polju omladinskih organizacija kao što su humanitarne, ekološke i druge. Ljubav prema poeziji razvila je od svoje jedanaeste godine. I tada, još kao dijete, mir je pronalazila u pisanju pjesama. Dobitnica je diplome ,,Luča” i drugih diploma za najboljeg učenika generacije u drugoj i trećoj godini srednje škole. Takođe je dobitnica nagrade ,,30. septembar” za učenika generacije na završnoj godini srednje škole. Kroz srednju školu učestvovala je u raznim školskim projektima, u takmičenju iz engleskog jezika, kao i u obilježavanjima svjetskih i međunarodnih dana.  

SJENKE

  Sjenke u noći Crnina, čemer i jad Trnovit je put do moći Od ogromne ambicije ostariš mlad I nije moć ta koja u bolje ljude nas pretvara Nije ona zaslužna za to što postasmo U tom procesu čak i one dobre u ohole pretvara Tim stepenicama kad pođeš da se vratiš je kasno Svi mi kažu penji se ka vrhu A ja samo dno nazirem Kakvu moć ima svrhu, kad nakon iste sebe prezirem? Ove mi sjenke o mnogo čemu zbore Vraćaju me sa pogrešnog puta O nezasitoj ambiciji svojom tamom govore: “onaj koji se u neznanju sopstvenom izgubi, taj će covjek vječno da luta.”  

MJESEČINOM OBASJAN

  Mjesečinom obasjan mi dolaziš Nadahnut ljubavlju čistom Istu mi pod prozor ostavljaš Činiš me ženom najsrećnijom Čujem tvoj umilni glas Kako u momentima nesigurnosti me ojačava O čovječe, mjesečinom obasjan Iz dana u dan sve me više očaravaš Mislila sam da još dugo neću moći da volim Dok ne vidjeh da postoji čovjek spreman da ljubav mi pruži Lažu kad kažu da samo jednom se voli i ljubi I da ljubav je onda kad se čovjek ponosom služi U ljubavi za ponos mjesta nema U to me uvjeri čovjek mjesečinom obasjan Ostavi mi pod prozor ljubav, šaku zagrljaja O, čovječe, ti si meni od Boga dar!  

OKTOBAR

  Starim gradom hodam. Oktobar je. Jesen je vec na vratima… Počinje lišće da žuti, srce da zebe, i suti, da nostalgiju za sobom vuče. Kišni prozori, i već uvenulo cvijece zbore o prošlim ljepotama. O toplini, koja do skoro bila je tu. Bas kao i ovo srce što u svakom tragu te vidi pa za njima pojuri. Iako te polako zaboravljam, tvoj pogled tražim i u strančevim očima, pa kroz mene bura emocija prohuji. Pokušavam da ti svaku crtu lica zapamtim, da ne zaboravim. Ali, već dugo vremena glas ti nijesam čula ni lice vidjela. Pokušavam, ali, zaboravu se oduprijeti ne mogu. Oktobar je. Počnimo ispočetka.  

SUSRET NESUĐENIH

  Sve je tog dana naslućivalo da ćemo se sresti Znakovi pored puta Inicijali tvog imena I onaj čudni osjećaj u trbuhu koji mi je nešto govorio Ceste su poprimile sasvim drugačiji oblik I nebo je promijenilo svoju boju Znala sam Itekako sam znala Da je ovaj grad ispunjen dolaskom tvojim Sa druge strane ulice ugledah dobro poznate oči u čijoj sam se dubini nekad gubila i u isti mah sebe pronalazila Jos uvijek nestanem u toj dubini Izgubim se u tom sjaju Ubrzah korak toliko da mi se dah kidao Toliko da ne primijetiš da te još uvijek osjećam da te još uvijek slutim Ubrzah korak, i bez pozdrava samo produzih Ti znaš, nesuđena srećo da se onome sto se završilo ne sipa so na ranu.  

ČUJEM DA ...

  Čujem da me već dugo ne spominješ. Iako te oči na pomen mog imena odaju, pa uz neku malo jaču zasuze. Kažu da me od onda svuda po svijetu tražiš bar jednu da na mene liči. Tražiš moje oči u njima moj osmijeh, moju dušu, ljubav beskrajnu... Bar nešto moje da u njoj zavoliš. Ne oblačiš više onaj kaput, kažu. Čuvaš ga, eto ako me u prolazu negdje sretneš, da u meni stara sjećanja probudiš. I onu davno kupljenju, iznošenu majicu čuvaš za uspomenu. Kažu mi prijatelji naši da nijesi srećan. Na tvojim usnama stari osmijeh više ne blista i oči ne sijaju kao davno nekad. Kažu mi da od onda pola te nema. A ne znaju da ni meni nije dobro, da sam i ja kao i ti ista. Ćutim, dok slušam. Pokušavam da tugu svoju skrijem. Iako u novčaniku još uvijek sliku tvoju držim. Trudim se da ne izdam sebe i pokažem žal zbog onog što čujem. Lažu te, znaj. Nijesam ni ja srećna.