Navršavaju se 102 godine od zločina u Šahovićima
U noći između 9. i 10. novembra navršavaju se 102 godine od zločina u Šahovićima, jednog od najtežih i najbolnijih stradanja bošnjačkog stanovništva u historiji Crne Gore.
Prije više od jednog vijeka, nevini ljudi su, samo zbog svoje vjerske i nacionalne pripadnosti, bili izloženi nezapamćenom nasilju, progonu i ubijanju. Njihovi životi, porodice i čitava zajednica postali su žrtve mržnje i zločina koji ni protokom vremena ne gubi svoju težinu, niti prestaje da obavezuje na istinu i osudu.
Međutim, ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da ni nakon 102 godine Crna Gora nije pokazala institucionalnu spremnost da ovom stradanju da mjesto koje mu pripada u njenom historijskom pamćenju. Žrtve Šahovića još čekaju dostojno spomen-obilježje, zvanično priznanje i nedvosmislenu osudu zločina.
Posebnu težinu ovom pitanju daje činjenica da su reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić i historičar prof. dr Šerbo Rastoder uputili poslaničkim klubovima u Skupštini Crne Gore Prijedlog rezolucije o genocidu u Šahovićima 1924. godine nad muslimanskim stanovništvom. Bio je to poziv najvišem zakonodavnom domu da se odredi prema jednom od najmračnijih događaja vlastite historije, da prizna stradanje nevinih ljudi i potvrdi da ljudsko dostojanstvo i pravo na sjećanje ne smiju biti predmet političkih kalkulacija.
Međutim, umjesto odgovornog institucionalnog odnosa, uslijedilo je odbijanje prijedloga. Tako je propuštena prilika da Skupština Crne Gore pošalje jasnu poruku da nijedan zločin ne može biti izuzet od osude i da nijedna nevina žrtva ne smije biti prepuštena zaboravu.
Ovdje više nije riječ samo o odnosu prema historiji, već o odnosu institucija prema istini, pravdi i ravnopravnosti građana. Kada inicijativa za osudu zločina nad nedužnim ljudima ne dobije podršku parlamenta, onda je opravdano postaviti pitanje kakvu poruku takav odnos šalje potomcima žrtava i svim građanima koji vjeruju u građansku i pravednu Crnu Goru.
Država koja svoje vrijednosti temelji na građanskom karakteru, ravnopravnosti i poštovanju ljudskog dostojanstva ne može birati koje će žrtve pamtiti, a koje prepustiti zaboravu. Historijska istina ne smije zavisiti od dnevne politike, političkih interesa niti od toga kojoj su nacionalnoj ili vjerskoj zajednici žrtve pripadale.
Suočavanje sa zločinom nije čin usmjeren protiv bilo kojeg naroda. Naprotiv, to je čin odgovornosti prema žrtvama, ali i prema budućim generacijama.
Šutnja ne mijenja prošlost, ali govori mnogo o našem odnosu prema njoj.
Šahovići zaslužuju mnogo više od povremenih komemoracija i prigodnih riječi. Zaslužuju institucionalno priznanje, dostojno spomen-obilježje i mjesto u zvaničnom historijskom pamćenju Crne Gore. Ne smiju biti samo bolno sjećanje bošnjačkih porodica i njihovih potomaka, već dio historije koju Crna Gora mora imati snage da prizna i od koje mora imati odgovornost da uči.