Rožaje je ostalo bez svog velikog Ibrahima Hadžića

Piše: Munevera Sutović
Dana 27. oktobra 2026. godine, Rožaje je ostalo bez svog velikog Ibrahima Hadžića. U 82. godini života napustio nas je čovjek koji je svoje posljednje ljeto proveo u rodnom kraju, uz braću Riku i Ismeta Hadžića.

Sa šeširom na glavi i štapom koji mu je ulivao sigurnost, Ibrahim je svakog ljeta boravio u Rožajama, pokazujući da veza s rodnim krajem ne blijedi ni kada nas život odvede daleko od njega.

Teško je prihvatao činjenicu da ga tijelo, pod pritiskom godina, sve više usporava. Njegov um, međutim, nije mirovao. I dalje je pisao, nizao stihove i istraživao svijet gljiva, koje su bile njegova strast, ništa manja od književnosti.

Ibrahim Hadžić bio je pjesnik, prozaista, prevodilac, leksikograf i jedan od najistaknutijih poznavalaca gljiva na ovim prostorima.

Ipak, posljednji pozdrav Ibrahimu ne treba svesti na biografiju omeđenu datumima rođenja i smrti, niti na nabrajanje njegovih djela i priznanja. Njegovo stvaralaštvo govorilo je za njega dok je bio među nama, a govoriće i nakon njegovog odlaska.

Ibrahim je Rožaje utkao u svoje stvaralaštvo i pronio ime svog grada daleko izvan njegovih granica. U njegovom radu susretali su se duboka misao, književnost i filozofija, ali je temelj svemu ostajao rodni kraj. Svojim stvaralaštvom nastojao je sačuvati jezik naših nana i djedova, a s njim i tragove vremena, duha i identiteta bošnjačkog naroda.

Najveći dio života i profesionalnog rada proveo je u Beogradu, gdje je, uz zapaženu književnu karijeru, ostvario i uspješnu televizijsku karijeru. Bio je dugogodišnji urednik Školskog programa Televizije Beograd.

Za svoj rad dobio je brojna značajna književna priznanja, među kojima su nagrade „Isidora Sekulić“, „Milan Rakić“, „Ćamil Sijarić“, „Risto Ratković“ i „Bosanski stećak“.

Ipak, posebno mjesto među priznanjima imala je nagrada njegovog rodnog kraja, „30. septembar“. Do nje mu je bilo naročito stalo, a brinulo ga je da bi mogla biti obezvrijeđena. Smatrao ju je važnim podsticajem za svakog stvaraoca iz Rožaja, načinom da se od sebe pruži više i teži najboljem.

Ta briga njegova nije bila izraz sujete, već standard čovjeka koji je znao vrijednost stvaralaštva i koji je iskreno volio svoj zavičaj, svoj narod i svoje porijeklo.

Ibrahima, rođenog 1944. godine u Rožajama, više nećemo sretati kako polako šeta sunčanim gradskim ulicama, sa šeširom na glavi i štapom u ruci, oslonjen na jednog od svoje braće, Riku ili Ismeta.

Uz Riku, šaljivo bi znao kazati da se osjećao sigurnije, jer Rika ima mišiće pa će ga jače pridržati.
I baš u toj maloj, ljudskoj uspomeni ostaje nešto što nijedna biografija ne može do kraja prenijeti. Ibrahimova bliskost s braćom, njegov humor i njegova potreba da se, uprkos godinama, vraća mjestu kojem je pripadao.

Rožaje je izgubilo svog velikana.
Ali Ibrahim Hadžić ostaje u svojim knjigama, riječima i djelu koje će se čitati, izučavati i pamtiti. Ostaje i kao jedan od onih stvaralaca koji su čuvali i njegovali kulturu i tradiciju svog naroda, ostavljajući ih budućim generacijama.

Neki ljudi ostave trag koji nadživi njihovo vrijeme i prostor u kojem su živjeli. Ibrahim Hadžić bio je jedan od njih. Svijet je zasigurno činio boljim mjestom.

Zato njegov odlazak nije samo oproštaj od velikog književnika. To je oproštaj od čovjeka koji je tvrdio da je najteže biti poznat u svom mjestu.
I ne, to nije bila kritika Rožajama, već spoznaja da svoj od svoga očekuje najbolje. Ibrahim je dostigao te visine i zaista bio i biće najbolji među najboljima.