Rožajski Ramazan

Nigdje na svijetu, čini mi se, Ramazan nije lijep kao u Rožajama. Grad prosto zrači nekim neobjašnjivim sjajem. Smirenost se osjeća na svakom koraku. Ljudska lica sa posebnim núrom iščekuju početak Ramazana, za svakog muslimana u svijetu posebnog mjeseca posta, ibadeta, radosti, zajedništva, mira, činjenje dobrih djela, praštanja. Ramazanski post je treći od pet stubova islama. Ramazan je deveti mjesec u islamskom kalendaru. To je za muslimane poseban mjesec, jer je u njemu počela objava Kur'ana časnog, u neponovljivoj noći Kadra, noći koja vrijedi više nego hiljadu mjeseci. U toku Ramazana odraslim i zdravim vjernicima je strogo naređen post, jer se time jača duhovnost i povezanost sa Gospodarom svjetova. Za vrijeme Ramazana vjernicima je od izlaska do zalaska sunca zabranjeno konzumiranje bilo kakve hrane, pića, uključujudi i vodu. Suštinski, ramazanski post je unutrašnja borba koju svaki postač vodi sa sobom u smislu ispunjavanja obaveze i „borbe“ protiv sopstvenih poriva i strasti, rezultat toga, po priči mog prijatelja, koji „čitav život posti“ je da je nivo sreće koju postač osjeća isti kako prvog tako i poslednjeg dana Ramazana.  

Ramazanski post je tokom istorijskog trajanja Rožaja uvijek bio prisutan i predstavljao je sastavni dio života. Radost i miris Ramazana se osjeća u svim mahalama i avlijama. Kuće su se baška pripremale. Posebnu draž su predstavljali zalazak i izlazak sunca, odnosno Juftar(Iftar) i Sufur (Sehur), kada su nastupali top, goč i zurla. Za sufur su zadužene osobe išle od mahale do mahale i uz zvuke goča i zurle ''obavještavali narod'' da se probudi i sufura. Za juftar je ''procedura'' bila drugačija, tada se koristio drveni top koji je bio postavljen na brdu Top, koje se nalazi na lijevoj strani Ibra i koje je i dobilo ime po tom topu. Prema sjećanjima starijih stanovnika Rožaja, to i nije bio pravi top koji je ispaljivao granate, ved se radilo o drvenom stapu koji bi se napunio barutom i zapalio. Grmljavina topa je označavala kraj dnevnog posta.

Grmljavina topa se čula ne samo u gradu, već i u okolnim selima. Korišćenje ovakvog oblika obavještavanja je prestalo polovinom prošlog vijeka, da bi se ova lijepa tradicija povratila prije nekoliko godine. U periodu kada je top bio „zabranjen“, za juftar se pribjegavalo alternativnom rješenju. Naime, tada bi se djeca iz svake mahale raspoređivala na mjesta odakle se vidi neka od džamija i kada bi se upalili kandilji, nastupala je eksplozija radosti djece koja su trčala po sokacima vičudi: „Juftaaaaaar“ To je bio znak da je vrijeme za prekid posta. Juftarska sofra je puna hrane, što bi se reklo, bilo je svega, od čorbe do hošafa. Takođe, sofra je i prilika da se porodice i prijatelji okupe i zajedno u miru juftare. Specifikum rožajskog Ramazana je da sat dva prije juftara trg i gradska šetališta budu puna šetača koji na taj način skraćuju vrijeme do juftara. Desetak minuta prije juftara grad opusti, nekako se ništa ne čuje, ni ljudi, ni ptice, ni automobili. U predjuftarski sahat sve pekare u gradu budu „opkoljene“ mušterijama koje čekaju da kupe taze ćahije koje se mijese i peku samo u vrijeme Ramazana i prave po posebnoj recepturi (mijese se sa što hladnijom vodom a peku se u što toplijim pećima). Ćahije su posute čorokotom i susamom koji daju poseban ukus i miris. Rožajske ćahije su brend naše čaršije, jer se još samo ovde zovu tako i izgledaju kako izgledaju. Inače se u okruženju nazivaju somuni, simiti, ramazanke, pitice, pitarke. Sat dva posle juftara grad oživi, kafići i trg su puni ljudi, naročito omladine koja kao da žuri da nadoknadi nedostatak kofeina, a bogami i nikotina. Interesantno je da svi djeluju nekako srećno, integralno srećno.

U Rožajama i danas živi vjerovanje da „kako vrijeme bude prvog, tako de biti i posljednjeg dana Ramazana ili „kako Ramazan uđe, takav će i  i da izadje“. Mnogi od nas juftare doživljavaju sentimentalno, jer nas podsjećaju na prošla vremena i mirise djetinjstva. Svaka čaršija ima svoje „posebne“ ramazanske običaje svojstvene samo za taj kraj i za te ljude. Bila je ovo priča o najdražem musafiru za svaku muslimansku kuću i priča o rožajskim ramazanskim posebnostima, odnosno, priča o nama. Priča koja nikad ne može da bude ispričana do kraja. Zećo Zlatko Tutić