Edin Smailović: Slikaćemo što nam srce zna

- Obraćanje na otvarnju izložbe “Likovni dijalozi umjetnica – Sevdah” u Bijelom Polju

Udariti žicu na tamburi, pustiti glas kao slavuj, slušati žubor vode, zaplakati pred naletom sjete. Sve je to sevdah. Ali sevdah je i puno više od toga.Iako se svijet ubrzano transformiše, donoseći sa tim promjenama i dobro i loše, neke stvari kroz vrijeme, na sreću, ipak nađu način da prežive.Sevdah je prije svega, prije pjesme, derta i meraka, način života. U njemu se uživa, ali tako da to ne naruši tugu komšije. U njemu se i tuguje, ali tako da opet ne naruši trenutnu idilu onog drugog. Sevdah je na taj način i harmonija i pravda. Sevdah je kao način života svuda. U našim kućama, uređenim tako da možemo na miru uz tamburu ili saz zapjevati, veseliti se i plakati, umiti se vodom u avliji, uživati u njenom žuboru, kroz pendžer mirisati jorgovan i behar. Kada sve to stavite na slikarsko platno, dobijete sevdah. Ali nije samo ovakva slikarska kompozicija sevdah u slikarstvu. Slika je prije svega izraz onoga što umjetnik osjeća. I ne samo to. Svaki pokret kičicom je kao i udaranje žice na tamburi i sazu. Pred nama je likovno stvaralaštvo 15 bošnjakinja iz Crne Gore.

Pričati o uticaju sevdaha i koliko ga ima na izloženim slikama zahtijeva puno više od teksta. Ali suština je u sljedećem: za Bošnjake ovih prostora i ne samo Bošnjake, sevdah je neodvojivi dio nacionalnog koda oblikovan kroz generacije i generacije.

Ako još uzmemo činjenicu da su žene osjećajniji i usudio bih se reći, bolji dio čovječanstva, onda je sigurno na ovim slikama i više emocija nego inače. A šta je sevdah na kraju nego emocija. Ili što bi rekao Damir Imamović u pjesmi koju je maestralno otpjevala Amira Medunjanin ,,Pjevaćemo što nam srce zna'', ja bih ga ovdje samo parafrazirao: Slikaćemo što nam srce zna.

Jer sevdah je upravo to u svim svojim pojavnim oblicima. Isključivo pitanje srca. Iz kojeg sve dolazi. I lijepo i ružno. U ovom slučaju, na našu sreću, samo lijepo.